Arcade Fire: Oni su Springsteen nove generacije

Najiščekivaniji album 2010. napokon je pred nama. Šest godina nakon što su s debijem “Funeral”, via indie rock portal Pitchfork, “prokopali” put do mainstream medija i masovnije publike, a 2007. s “Neon Bible” lako izbjegli zamku drugog albuma, montrealski Arcade Fire s trećim albumom “The Suburbs” u nametnutoj su misiji opravdavanja statusa “najboljeg i najvažnijeg rock benda na svijetu”.

Miljenici medija

Zagonetni i intrigantni montrealski indie-rock bend svojevrsnim “baroknim” pristupom već je na prvijencu “Funeral” u čijem su fokusu bile obiteljske tragedije revitalizirao spomenuti žanr pa i nadišao njegove granice, s apokaliptičnim “Neon Bible” naglasio je želju da u 21. stoljeću igra onu ulogu koju je kasnih 70-ih počeo igrati Springsteen, a na “The Suburbs” donosi dvije nove priče.

Prva je svojevrstan obračun lidera Wina Butlera s purističkom indie-rock publikom koja je Arcade Fire počela prezirati kad je od slabo poznatog kanadskog benda obnoć postao miljenikom srednjostrujaških medija i, još gore, pretendentom da reformulira i repozicionira rolu Springsteena. Ako su se The Hold Steady i The Gaslight Anthem s time izvukli, Arcade Fire su dobili po nosu jer ih je dio njihove publike mogao percipirati jedino kao novovjeke Pixiese.

A, Win Butler, gle vraga, baš je želio da se njegov bend poima važnim i mjerljivim s najvećim imenima rocka uz koja je odrastao.

Druga priča “The Suburbsa”, koju možemo iščitati u istim pjesmama, šira je i zanimljivija “općoj javnosti”. “The Suburbs” je, nažalost indie-rock purista, moguće iščitati i kao novovjeki “Darkness On The Edge Of Town” Springsteena. U prizmi, doduše, nisu više radnici teške industrije nego klinci iz bjelačkih srednjoklasnih predgrađa koji iz te “beživotnosti” bježe ka svjetlima velegrada, ali i iz dosade svojih sivih života u nešto bolje i smislenije.

Želja za kćeri

Bio to tek bijeg u grad da se vidi “što rade moderni klinci” ili želja “za kćerkom dok sam još mlad, da je držim za ruku i pokažem ljepotu prije negoli sve propadne”, posrijedi je bijeg od samoga sebe u neko bolje sutra koje možda ipak postoji. Čak i ako su na prethodna dva albuma pokopali pola rodbine i kukali nad neumitnom apokalipsom.

U tom smislu, “The Suburbs” je donekle i album nade, ali neizvjesnost u tom bijegu je velika. Butler ne vjeruje ni “biznismenima”, ni “klincima iz umjetničkih škola”, ali bježati se mora. No, dok je Springsteen u svojim pjesmama idealizirao heroje radničke klase i divne gubitnike, Butler ne idealizira nikoga jer je suburbija postala ugodna, ali ipak moralna i duhovna pustoš u kojoj ljudi skrštenih ruku sliježu ramenima ma što bilo posrijedi i potom odu u shopping mall. Na toj razini ta je priča razumljiva i nama jer i mi selimo živote u predgrađa s tom razlikom što su - jer mi imamo Varšavsku - predgrađa u nas drukčija i možda jedini izlaz. Centar Zagreba danas je možda i veća moralna i duhovna pustinja od zagrebačkih predgrađa. No, ne moramo biti pesimistični. Win Butler i njegov brat William odrasli su u sumornom predgrađu Houstona, a ipak su - jer najbolji bendovi u pravilu dolaze iz predgrađa - napravili velik i značajan bend kojem treba poželjeti da se vine do uspjeha Springsteena i U2 ili barem Radioheada i Coldplaya.

Romantičan glas supruge

Muzika, a to je ono na što će se i onako najveći broj nas vezati kad čuje “The Suburbs” mogla bi pridonijeti takvom razvoju događaja. Emotivan i romantičan sopran Butlerove supruge Regine Chassagne čiji su roditelji iz svog predgrađa (Haiti) u Montreal doslovce bježali preko mora, neobično je lijep u suglasju s falsetom Wina Butlera. Orkestracije, iako manje zasićene baroknim elementima negoli na “Neon Bible”, ponovo su prekrasne, ali sada kao poletne pop ili pastoralne chamber-rock pjesme. Butlerovu izjavu kako će “The Suburbs” zvučati poput “miksa Depeche Modea i Neila Younga” treba uzeti sa zrnom soli, no u novim pjesmama Arcade Fire ima elemenata i synth-pop i folka, ali i punka, new wavea, classic-rocka i raznih drugih stilskih minijatura, pa čak i alter-disca, ali su i dalje prepoznatljivi. “The Suburbsu” ni dužina od 65 minuta nije mana jer prelijepo je staviti ga na “repeat” i autom kružiti cestama koje iz predgrađa možda ponovo vode u predgrađe, ali nakon novih životnih iskustava.

Vrijeme uzbudljive glazbe

Album godine? Možda, ali jaka su i djela The Nationala, The Gaslight Anthema, Joanne Newsom, Natalie Merchant, Laure Marling, The Black Keysa, a godina još nije završila. Živimo u vremenu uzbudljive rock i popularne glazbe.