Kada je najavljeno da će Morrisseyjeva autobiografija biti objavljena u ediciji Penguin Classics, reakcije u Britaniji bile su vrlo oštre: od onih koji su s podsmijehom tvrdili da se glazbenik malo precijenio kao pisac, do onih koji su smatrali kako će si nakladnik ovim potezom uzdrmati reputaciju. No, kada je dugoočekivana autobiografija napokon ugledala svjetlo dana, oborila je sve rekorde prodaje i odmah zasjela na prvo mjesto britanske liste bestsellera. Stoga Morrissey, jednom za promjenu, nije bio nimalo ciničan kada je dva mjeseca kasnije izjavio kako je autobiografija postigla veći uspjeh od bilo kojeg njegovog solo albuma, pa je sada spreman napisati i roman. Moz je, naime, godinama prijetio vlastitom knjigom svaki put kada bi se netko drznuo objaviti jednu o njemu, a autobiografiju je prvi put najavio još 2004. Njegova želja da još za života postane klasik razumljiva je za pjevača koji je odlučio da će svoj bend nazvati Smiths “zato što zvuči bezvremenski i bez ikakvih muzičkih asocijacija” i koji je odlučio da će se služiti samo svojim prezimenom “jer to dosad nitko nije napravio osim kompozitora klasične glazbe”.
Teško djetinjstvo
Puno više literatura nego puka pornografija sjećanja, ovo je knjiga koju nije lako čitati, ne samo zato što nema poglavlja pa je vrlo nepregledna. Morrissey je, naime, nevjerojatan stilist koji svoje rečenice gradi poput kakvog pisca iz viktorijanskog doba, a do izražaja ne dolazi samo njegov osebujan, gotovo poetski stil, već i smisao za humor i zapanujuća količina erudicije.
U prvom dijelu pripovijeda o životu u poslijeratnom, industrijskom Manchesteru, o irskoj krvi i engleskom srcu: čitajući opise mračnog, sumornog i kišnog Stretforda, radničkog predgrađa u kojem stanovi nisu imali toplu vodu, stječe se dojam da mu je djetinjstvo bilo poput onoga u romanima Charlesa Dickensa. Pun je ljubavi i topline prema obitelji, majci, ocu, starijoj sestri Jackie i baki Nannie, no s posebnom gorčinom osvrće se na razdoblje školovanja. Učitelji su ih često tukli, pogotovo ravnatelj škole Vincent Morgan, koji mu je kasnije poslužio kao inspiracija za jedan od klasika Smithsa, pjesmu “The Headmaster Ritual”.
Svaku večer pjevao je sam sebi kako bi se uspavao, a njegov bijeg od škole bila je muzika. “Bila su to vremena kada su svi bili prosuđivani po muzičkom ukusu, a osobna glazbena kolekcija bila je nešto poput privatnog medicinskog kartona”, zapisao je. Kao tinejdžer otkriva Davida Bowieja, a nešto kasnije i New York Dollse (od Roxy Musica se ohladio kada je Bryan Ferry izjavio da mu je omiljeno jelo teletina): Jerry Nolan, androgini bubnjar Dollsa, bila je prva žena u koju se zaljubio. Bio je to početak vječnih zabuna oko pjevača koji se oduvijek borio protiv društvenih konvencija i tako još više uspaljivao maštu svojih obožavatelja. Još u doba Smithsa često je javno koketirao s celibatom, no seksualnost je za njega zapravo bila irelevantna. U jednom od najljepših dijelova knjige piše o svom susretu s Bowiejem: “Sreli smo za za doručkom u jednom hollywoodskom hotelu. Bowie mi je tiho rekao: ‘Znaš, toliko sam se puno seksao i drogirao da ne mogu vjerovati da sam još uvijek živ’. Ja sam mu glasno odgovorio: 'Znaš, ja sam se toliko malo seksao i drogirao da ne mogu vjerovati da sam još uvijek živ’”.
Ljubavne veze
Prvu pravu ljubav, otkriva u knjizi, doživio je tek u 34. godini s fotografom Jakeom Waltersom, a u Los Angelesu je jedno vrijeme živio s Irankom Tinom Dehghani koju spominje i u zahvalama i s kojom je, kako priznaje, čak razmišljao i o djetetu. Ipak, ni o ovim vezama ne otkriva previše, uskraćujući tako tabloidima mogućnost da se naslađuju njegovim privatnim životom.
No, u danima prije Smithsa, Morrissey je bio tek usamljeni 22-godišnjak za kojeg je čak i britanska pošta smatrala da “nije fizički i psihički sposoban kako bi raznosio pisma”. Na burzi su mu ponudili da čisti kanale, što je zgroženo odbio. Bio je depresivan, bez posla i htio je umrijeti. Javio se na oglas u Virgin Recordsu gitaristu Billyju Duffyju i predstavio mu se kao pjevač. Kratko su zajedno svirali u bendu The Nosebleeds, a potom mu je Duffy - koji je kasnije postao gitarist The Culta - preporučio da se javi Johnnyju Marru. “Nisam bio tip koji je kucao na tuđa vrata”, zapisao je Morrissey, no srećom po glazbenu povijest, Johnny Marr bio je tip koji se nije ustručavao kucanja. Smithsi su postali jedan od najutjecajnijih indie-pop bendova osamdesetih, a kada se pojavio njihov prvi, eponimni album, Rough Trade nije mogao naštampati dovoljno kazeta kolika je bila potražnja. Ipak, ni nakon potpisivanja ugovora nije potekao šampanjac, pa su, piše, i dalje živjeli na čokoladi, čipsu i Coca-Coli, a na prvoj američkoj turneji po krevetima su im plazili žohari.
Ono što ga je proslavilo u Smithsima Morrissey provlači i kroz svih 457 stranica autobiografije, a to je elokventna mješavina samosažaljenja i autoironije. Bez dlake na jeziku obračunava se sa svima: s osnivačem Rough Tradea Geoffom Travisom - kojeg je besmrtno ovjekovječio u pjesmi “Frankly, Mr. Shankly”, s Johnom Peelom kojem zamjera “što se nikada nije udostojio pogledati Smithse uživo”, ili pak s pjevačicom Siouxsie Sioux, s kojom je snimio singl “Interlude” i za koju kaže da je “uvjerena kako njezin historijski značaj nadmašuje onaj kraljice Viktorije”.
Sudski proces
Piše, doduše, i o vlastitim zabludama, poput one kada je pogriješio u procjeni pjesme “There’s The Light That Never Goes Out” koju isprva nije ni htio uvrstiti na album, a kasnije je postala jedna od fanovima najomiljenijih pjesama. Ipak, najviše mrzi “sve što miriši na naftalinske kuglice aristokracije”, a tu prije svega misli na suce u procesu koji je protiv njega vodio bubnjar Smithsa Mike Joyce. On je, naime, devet godina po raspadu Smithsa zahtijevao - i na kraju dobio - veći udio u tantijemama. Sudski proces s Joyceom pretvorio se u farsu nezamislivih proporcija, a Morrissey ga detaljno secira na preko 40 stranica, nakon kojih vam postaje savršeno jasno zašto više nikada ne želi okupiti Smithse.
Isto kao što vam postaje jasno zašto se jedan od najlucidnijih tekstopisaca na svijetu usudio objaviti svoje memoare za prestižnog nakladnika - biti bok uz bok s njegovim velikim uzorom Oscarom Wildeom nije samo znak taštine, već i gesta krajnjeg trijumfa autora koji nam se, zatvorenih očiju, samozadovoljno smješka s naslovnice: radničko dijete s industrijskog sjevera ovim je činom osvojio i zadnju utvrdu britanske visoke kulture.
Bez dlake na jeziku
John Peel, radijski DJ BBC-ja
'Nikada se nije udostojio pogledati Smithse uživo, a nije se pojavio ni na jednoj radijskoj emisiji koju smo snimali'
Siouxsie Sioux, Siouxsie and the Banshees
'Bahata je i uvjerena kako njezin historijski značaj nadmašuje onaj kraljice Viktorije; po mom skromnom mišljenju to i jest tako'
Julie Burchill, bivša novinarka NME-a
'Ima sažaljive sredovječne noge, a njeno golo tijelo ubilo bi čak i plankton u Sjevernom moru'
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....