‘Black Summer‘ slika je Kalifornije koja se guši u crnom dimu požara i predatorskom kapitalizmu

Otkako je 1988. godine od predoziranja heroinom umro Hilel Slovak, prvi gitarist Red Hot Chili Peppersa, diskografski opus tog benda u posljednje 33 godine može se podijeliti na albume s gitaristom Johnom Fruscianteom i bez njega. Nije nebitno ni što je 1988. godine bubnjarem Peppersa postao Chad Smith, a ni to što su basist Flea i pjevač Anthony Kiedis u bendu otkako je osnovan 1983. godine na obrubu hardcore punk scene. Ipak, ključna distinkcija albuma Peppersa, rastegnutih od "Mother's Milk" (1989.) do "Unlimited Love" (koji tek trebamo čuti jer izlazi 1. travnja ove godine), gitaristička je imaginacija Johna Frusciantea koji je u bendu bio od 1988. do 1992. godine i od 1998. do 2009. godine da bi se u redove Peppersa ponovo vratio 2019. godine. Ne znamo kako su se osjećale Fruscianteove zamjene u godinama u kojima taj genij nije nastupao i snimao s Peppersima - gitaristi Dave Navarro (1993. - 1998.) i Josh Klinghoffer (2009. - 2019.). Jesu li mislili da su zaista punopravni i stalni članovi Peppersa? Ili im je bilo jasno da svako toliko mogu ili moraju otići iz benda ako se Frusciante odluči vratiti? Kako je to bilo ugovorno riješeno? Ne znamo, ali to i nije naša briga jer su i Navarro i Klinghoffer i statusno i financijski prosperirali sviranjem u Peppersima, čak i ako su znali da su samo "zamjene" za Frusciantea.

Ono što znamo jest to da su albumi Peppersa s Fruscianteom - "Blood Sugar Sex Magik", "Californication", "By The Way" "Stadium Arcadium" - bitno bolji od albuma Peppersa bez njega - "One Hot Minute", "Im' With You" i "The Getaway". Jedino "Mother's Milk" nije dojmljiv kao ostali albumi Peppersa s Fruscianteom, ali i taj je bio važniji i kvalitetniji od izdanja Peppersa bez Frusciantea. Ne znam što je u glavi toga gitarističkog genija, ali i džankija za kojeg se sredinom 90-ih govorilo da luta Los Angelesom kao beskućnik bez prebijene pare, ovisnik o heroinu, cracku i alkoholu, bez zuba i s rukama oderanima od bezbrojnih uboda iglom (vidio sam izbliza te ruke, one i danas izgledaju strašno), no njegove su ruke i imaginacija čudesni. Svi su u Peppersima imali gadnih problema s ovisnošću, premda izgledaju zdravo poput surfera, ali nitko nije potonuo kao Frusciante. Pravo je čudo da se "vratio iz mrtvih", a onda još veće da je nakon lošeg "One Hot Minute" svojim gitarističkim radom uzdignuo Pepperse do popularnosti kakvu su dosegnuli s "Blood Sugar Sex Magik", čak i veće. Tako se narkić Frusciante pokazao najzaslužnijim za 16 milijuna prodanih primjeraka "Californicationa", zamalo deset albuma "By The Way" i sedam milijuna dvostrukog "Stadiuma Arcadiuma". Pridodajte tome i 12 milijuna primjeraka "Blood Sugar Sex Magika".

Stoga nije čudno što su fanovi oduševljeni povratkom Frusciantea u Pepperse, a i time da je u producentskom sedlu ponovo Rick Rubin, odgovoran za sve albume Peppersa od 1991. godine do danas, izuzev "The Getawaya" koji je producirao Danger Mouse. Solidno, ali ipak to nije bilo to, kao što ni Klinghoffer ili Navarro nisu Frusciante, pri čemu valja reći da ni Rubin nije uspio "spasiti" albume Peppersa bez Frusciantea, bez kojeg nema kemije kakva postoji kad on svira i snima gitare u tom bendu. S tom kemijom postali su sinonim kalifornijskog i suvremenog mainstream-rocka, oprečnog koliko je oprečan i Los Angeles kao megalopolis u kojem se holivudski glamur spotiče o najcrnju bijedu, a planetarno popularne zvijezde žive pokraj palih anđela dok njegovim avenijama kolaju najskuplje limuzine i najjeftiniji heroin.

To je grad koji nema centar, ali ima kilometre i kilometre plaža čiji pijesak kotrljaju valovi oceana na čijim je krijestama dosurfao najslobodniji rock'n'roll što smo ga ikada upoznali, a smog je toliko gust da jamči spektakularno sfumatizirane zalaske Sunca koje ponire u Pacifik baš kao što je Frusciante zamalo zauvijek utonuo u heroinsku smrt. Biti na dnu i biti na vrhu, to je priča Peppersa, a pogotovo Frusciantea koji je ponovo utisnuo svoju magiju u "Black Summer", prvu pjesmu koju od proteklog petka možemo čuti s nadolazećeg albuma "Unlimited Love".

Kiedis u toj pjesmi pjeva o "crnom ljetu", jer nebo je i nad Los Angelesom bilo crno od požara izazvanih klimatskim zatopljenjem, Flea i Chad ponovo se iskazuju kao nevjerojatno elastična ritam-sekcija, no Frusciante gitarom doslovce oplakuje svako stablo koje je izgorjelo u tim silnim požarima. Njegova genijalnost ponovo počiva u minimalizmu i lakoći kojom slaže rifove preko kojih provlači bolne jecaje solaža. Ako su Eaglesi s "Hotelom California" opjevali mitologiju Kalifornije kao raja ili obećane zemlje, mada su i oni bili svjesni da u stvarnosti posrnuće vreba iza svakog ugla, "Black Summer" Peppersa slika je Kalifornije koja se guši u crnom dimu požara i pohlepe predatorskog kapitalizma čiji glavni akteri ne haju za takve probleme. Ako im i izgori vila, imaju jahtu s koje, na sigurnoj udaljenosti, mogu gledati "vatromet" od šumskih požara u brdima iznad Los Angelesa. Nazdravljati najskupljim šampanjcem i otploviti dalje, gdje im neće prijetiti "crno ljeto". Mogao bi to i Frusciante, ali njemu je ipak stalo gitarom oplakati šume u plamenu i ledenjake u otapanju. Paradoks leži u tome da je "Black Summer" najljepše slušati u dizelašu kojim zagađujem Zemlju, a slutim da bi to moglo vrijediti i za cijeli album "Unlimited Love".