THE BASEMENT TAPES

BOB DYLAN Snimke nastale u podrumu seoske kuće koje su promijenile rock glazbu

Jedanaesto izdanje ‘bootleg’ serijala napokon donosi svih 138 snimaka koje je Bob Dylan s The Bandom snimio tijekom ljeta 1967. godine u podrumu kuće Big Pink pokraj Woodstocka

Koncem srpnja 1966. godine Bob Dylan doživio je nesreću na svom motociklu marke Triumph Tiger. Tvrdio je gadnu, s napuknućima kralježaka, ali do danas nije razjašnjeno koliko je doista teška bila ta nezgoda, a ima i onih koji smatraju kako se nije ni dogodila nego da je posrijedi bila još jedna Dylanova smicalica.

Taj put “izvedena” ili barem - vjerujmo da se pad s motocikla ipak zbio - “iskorištena” kako bi se povukao u okrilje netom zasnovane obitelji i mir svoje kuće blizu Woodstocka, zamoren turnejama s pratećim bendom tada još poznatim pod imenom The Hawks, optužbama da je “elektrifikacijom” zaprljao folk glazbu i njezinu scenu, amfetaminima kojima se održavao budnim i na nogama, ulogom proroka i mesije, ali i izdajnika nametnutog mu poslanstva i statusa rock zvijezde stečenog komercijalnim uspjesima albuma “Highway 61 Revisited” i “Blonde On Blonde”.

Zamor publikom

Mnogi su iz nekog razloga počeli smatrati da je Dylan “potrošen” i da se ne snalazi u okolnostima tadašnje rock glazbe koja se mijenjala zastrašujućom brzinom. Naizgled su oni koji su to tvrdili bili u pravu. Dylan je “nestao”, ali ne na način na koji su predmnijevali. Premda se zatvorio u sebe, točnije u podrum svoje, a potom u podrum kuće zvane Big Pink, kako ne bi smetao supruzi Sari i djeci, Dylan je oko sebe okupio The Hawkse, skupinu pretežito kanadskih glazbenika koji će se ubrzo nazvati The Bandom i objaviti glasoviti debi album “Music From Big Pink”, započevši sessione koji će na nevjerojatan način promijeniti tijek rock glazbe.

U lipnju 1967. godine, kad su započeli session koji će trajati do jeseni, rock glazba bila je ekstravagantnija no ikada prije. Psihodelija je harala, dolazilo je ljeto djece cvijeća, mnogi su bili na halucinogenim drogama, a Beatlesi su 1. lipnja 1967. objavili “Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band”. Dylan s tom revolucijom nije želio imati ništa. Zamoren publikom, pomodarstvom, pa i samim sobom, odnosno svojom medijskom slikom, želio je izaći iz ludnice koja ga je okruživala. Krdo je krenulo u jednome smjeru, a Dylan po svom običaju u posve suprotnome.

Naime, glazba koju su Dylan i The Band ( Robbie Robertson, Garth Hudson, Richard Manuel, Rick Danko i Levon Helm) stvarali u podrumu kuće Big Pink nije imala dodirnih točaka s tada dominantnim “baroknim” kursom rock glazbe koji se Dylanu, uključivši i “Sgt. Pepper's” Beatlesa, nimalo nije dopadao. Umjesto tehnologije i ekstravagancije, svirajući za svoj i ničiji drugi gušt, Dylan i The Band otisnuli su se u svojevrsno metafizičko putovanje onime što bismo mogli nazvati “starom uvrnutom Amerikom”. I to u podrumu seoske kuće.

Uronivši u svijet country, gospel, blues i folk glazbe, na svoj način dakako, Dylan i The Band kao da su se željeli očistiti od taloga modernosti, hipsterstva, virtualnog svijeta rock glazbe, odnosno vratiti stvarnosnosti i korijenima kroz sessione koje nisu čak ni htjeli prezentirati publici.

Snimanja u podrumu kuće Big Pink bili su neka vrst njihova pročišćenja i potrage za smislom postojanja i uvjerenja zašto uopće stvaraju i sviraju glazbu koja je već tada, smatrali su i donekle bili u pravu, uvelike izgubila na jednostavnosti, emotivnosti, iskrenosti i realnosti.

Isključeni od svijeta

Dylan se oboružao starim blues i folk tradicionalima o kojima mnogi nisu znali ništa, a kamoli njihove stihove i melodije, country standardima Johnnyja Casha, Hanka Williamsa, Hanka Cochrana i Harlana Howarda, Sylvije i Iana Tysona te desecima svojih tekstova koje nije imao namjeru “službeno” uglazbiti nego ih tek podastrijeti momcima iz The Banda da se svi zajedno poigraju njima. Ideja je bila da stvore obilnu zalihu demo-snimaka koje će eventualno preko Dylanovog menadžera Alberta Grossmana ponuditi drugim izvođačima da ih oni snime i objave.

Javnost je s tih sessiona u podrumu kuće Big Pink bila posve isključena i neko vrijeme nije se znalo što su Dylan i The Band uopće snimili u podrumskim uvjetima. A snimili su 138 zapisa od kojih je manji dio tek 1969. iscurio u obliku jednog od prvih bootleg albuma, kolokvijalno znanog pod nazivom “The Great White Wonder” jer se session Dylana i The Banda doimao poput bijelog kita. Svi su kasnih 50-ih već saznali za njega, ali nisu ga vidjeli, odnosno čuli, barem ne u cijelosti.

Snimke će nastaviti curiti, malo pomalo jer nije bilo sveprisutnog interneta, a tek će 1975. Columbia, malo nakon njegova povratka na pozornice, objaviti dvostruki album “The Basement Tapes” sačinjen od 24 pjesme Boba Dylana, odnoso članova The Banda, a priložena je i pokoja obrada starih folk i blues tradicionala.

Veliki utjecaj

Dakle, svijet je tek sredinom 70-ih u pravoj mjeri spoznao što su Dylan i The Band radili u ljeto 1967. godine, no utjecaj tih sessiona počeo se osjećati već ranije. Ne samo na Dylanovim narednim službenim albumima poput “John Wesley Harding” i “Nashville Skyline” ili albumima The Banda iz kasnih 60-ih, nego i kroz djela niza drugih izvođača poput Grama Parsonsa s jedne i Willieja Nelsona s druge strane.

To ostvarenje Dylana i The Banda često se naziva “velikom sintezom američke glazbe”, a može se smatrati i uspjelim pokušajem da nekoliko rukavaca američke starinske glazbe kanaliziraju u moćnu novu rijeku. Nažalost, ta rijeka ipak neće postati dominantnom u popularnoj glazbi premda se 70-ih u doba popularnosti country-rocka pa čak i albuma poput “Exile On Main Street” Stonesa i abortiranog “Get Back” Beatlesa (koji će kasnije u bitno drukčijem svjetlu i produkciji Phila Spectora biti objavljen pod nazivom “Let It Be”) činilo da će stvari krenuti rutom koju su zacrtali Dylan i The Band.

Kako god, sessioni za “The Basement Tapes” doista su bili poput novog rođenja za Dylana, koji je kroz njih povratio snagu, autorsku kreativnost, smisao postojanja i stvaranja, ali i za The Band koji će osokoljen vlastitim sviračkim napretkom ubrzo prerasti u jedan od ključnih američkih sastava svih vremena. Utjecaj tih sessiona od ranih 90-ih postao je i ostao najzamjetniji u onome što nazivamo americanom i alt-countryjem koji bi bez njih i ostavštine Grama Parsonsa, nazvane “kozmičkom američkom glazbom”, bili nezamislivi, a na stotine izvođača i danas slijedi tu misiju “autentičnosti”.

Mitovi i legende

Danas, pak, kada se suočavamo s potpunom objavom svega što su Dylan i The Band snimili u podrumu kuće Big Pink, značaj tog šesterostrukog box-seta sa 138, odnosno dvostrukog albuma “The Basement Tapes Complete” sa 38 ključnih snimaka pretežito Dylanovih pjesama nemoguće je precijeniti, ali ga se može revalorizirati, odnosno repozicionirati.

Naime, u vrijeme posvemašnje neiskrenosti, ispraznosti i artificijelnosti popularne glazbe, zarobljene copy-paste tehnologijom, marketinškim smicalicima, mentalnim sklopom talent-natječaja, starletizacijom pop zvijezda i jalovošću žanrova, “The Basement Tapes Complete” otkriva posve drugačiju narav glazbe. To je glazba lišena komercijalnog pritiska i žanrovskih stega, odnosno robovanja potrošenim modelima, karijerističkim potezima i igranju na sigurno.

Upravo suprotno, snimke s box-seta “The Basement Tapes Complete” i danas odišu jednostavnošću koja je nevjerojatna bogata, integritetom koji počiva na istinskoj muzikalnosti i autentičnošću utemeljenoj u životnim pričama, ali i mitovima i legendama bluesa, folka i countryja, gospela, supijanosti dixielanda i riziku poniranja u žanrove koje “odani sljedbenici mode” preziru, ne razumiju pa čak ni ne poznaju.

Album nadahnut korijenima

Tog krasnog ljeta u podrumu kuće Big Pink, Dylan i The Band svoju su ljubav posvetili korijenju američke glazbe, stvorivši novo glazbeno stablo koje na duge staze rađa mnogo ukusnije i zdravije plodove. Nije, stoga, čudno da se “The Basement Tapes Complete” i u današnjem svijetu glazbe doima poput organske hrane u odnosu na junk food, a tako nekako je bilo i kad su ga snimali, odnosno kad je “The Basement Tapes” bio prvi put službeno objavljen. Sve to vrijeme Dylan je bio i ostao u pravu jer “The Basement Tapes”, premda ga nije imao namjeru objaviti, jedno je od njegovih najveličanstvenijih ostvarenja, čak i kad se čini da s The Bandom i “ofucanim psom koji drijema u kutu podruma seoske kuće s otvorenim prozorima”, kako je snimanje zamišljao prije sesssiona, tek polupijan tambura i zavija neke stare stvari kojih se malo tko sjeća.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 09:19