Otello: Verdijeva opera u kojoj žele nastupiti svi pjevači

Giuseppe Verdi je nakon međunarodnog uspjeha Aide 1871. imao potrebu da se s 58 navršenih godina povuče u svoju veliku kuću u Sant’Agati, kao bogat čovjek, kojeg cijene predsjednici i vladari po svijetu.

Pronicljiv trgovac

Grofica Clarina Maffei, jedna od malobrojnih osoba kojima su vrata Sant’Agate uvijek bila otvorena, pokušala je probuditi njegov ponos, nagovarajući ga da se vrati i ponovo zapanji publiku novom operom. Verdijev odgovor bio je i više nego uvjerljiv: “Ne, bilo bi to beskorisno, a meni je draže ništa od beskorisnoga”. Giulio Ricordi , njegov izdavač, koji zna da bi svaka nova Verdijeva opera bila siguran posao, nagovarao ga je da počne pisanjem novog djela. No, kao pronicljiv trgovac, znao je da način na koji će ga moći uvjeriti mora biti suptilan. Tek 1879. Ricordi uspijeva postići pun pogodak: nagovorio je skladatelja da prihvati susret s pjesnikom i glazbenikom Arrigom Boitom, možda jedinim libretistom spram kojega je skladatelj Aide gajio iskreno i duboko poštovanje.

Na imanju u Sant’Agati Boito Verdiju spominje da radi na Shakespeareovu Othellu, uz iste kriterije koje je primijenio na Goetheova Fausta za komponiranje svoje vlastite opere Mefistofeles. Verdi Boita zbog te opere - nažalost danas nedovoljno izvođene - uvažava kao dobrog opernog skladatelja te pokazuje zanimanje za taj novi projekt, ali pod sljedećim uvjetima: kontrola nad budućom operom bit će isključivo u njegovim rukama i zbog toga Boita uvjerava da prihvati njegovo mišljenje da se jedna Shakespearova drama ne da ukalupiti u tradicionalne operne formule. To je značilo da će biti bez ijednog ronda i bez ijedne cabalette... Boito se s tim uvjetima i složio.

Dobra Desdemona

Boito briše mnoge dijelove originalne tragedije u potrazi za njezinom “biti”. Shakespeareov kazališni komad zahtijevao je postupan razvoj dramskih sukoba, ali u opernoj verziji zavjesa se morala dići u trenu kada se pojavljuje prvi dramatični zaplet u radnji. Boito je Othella reducirao na četvrtinu prvotne dužine i uveo brojne preinake s potpuno novim sadržajem, kao što je Credo koji pjeva Jago. Kao protuteža zlobi tog lika, Desdemona gubi svoje prvobitne ratničke karakteristike i postaje simbol dobra. Na taj način Otello (kako se ime piše na talijanskome), rastrgan između Jaga i Desdemone, zapravo pokazuje svoju neodlučnost između Dobra i Zla. Verdi, poznat po svojoj mrzovolji i krajnjoj kritičnosti, entuzijastično prihvaća Boitove prilagodbe.

Skladatelj se odmah bacio na posao.

Carlo Gatti, Verdijev biograf, tvrdi da među svim Verdijevim partiturama baš Otello ima najviše ispravaka i marginalija, tj. komentara na rubovima stranica. Sam Verdi priznao je u jednom pismu grofici Maffei da komponiranje te opere od njega iziskuje “intelektualne i fizičke napore koji nadilaze njegove snage” te zabrinuto nadodaje: “Hoće li publika moći prihvatiti ovog Otella?” U stanju stalne napetosti, Verdi svoje brige pismeno povjerava svom francuskom izdavaču Escudieru: “Shakespeare je moj omiljeni pjesnik. Poznajem ga od svoje mladosti i stalno čitam iznova. Ni za što na svijetu ga ne bih htio izdati...”

Grobna tišina

Spoj Shakespearea, Boita i Verdija dao je maha nesvakidašnjim očekivanjima. Dugo prije nego će Verdi završiti svoju zadnju partituru, pjevači su se jagmili za čast uloge Otella. Isto se događa i danas, jer role venecijanskog Maura, Desdemone ili Jaga predstavljaju veliki izazov za sve operne izvođače.

Dobrih 16 godina nakon Aide, kada je Verdi imao već gotovo 74 godine, u milanskoj Scali je 5. veljače 1887. prikazana dugo očekivana praizvedba, koju su dnevne novine već danima prije nagovještavale kao jedan od velikih događaja stoljeća. Kako stoji u kronikama, nakon završnog akorda nastupila je grobna tišina koju se nitko nije usudio prekinuti, dok netko nije poviknuo: “Evviva Verdi!”, nakon čega su počele gromoglasne ovacije. Verdi je odbio izaći na pozornicu, odvezavši se u kočiji i sakrivši u svojoj hotelskoj sobi.