Čovjek spram čije ovisnosti o alkoholu, heroinu i cracku Keith Richards, Eric Clapton i Nick Cave izgledaju kao zagovornici zdravog života

Godina je 2003. Malo nakon intervjua s Joshom Hommeom na dovratku bekstejdža u ljubljanskim Križankama, uoči koncerta Queens Of The Stone Agea, sudarih se s Markom Laneganom. Visok i skeletonski mršav vuk samotnjak iz nekadašnjeg proto-grunge benda Screaming Treesa izgledao mi je kao da bi učas mogao umrijeti, no čitajući nedavno njegovu autobiografiju “Sing Backwards And Weep” saznao sam da je u tom trenu već pet godina bio čist od narkotika i opijata.

Ako mi se na Križankama učinilo da bi mi mogao izdahnuti na rukama, teško mi je bilo i zamisliti kako je izgledao sredinom 90-ih, kad je potonuo na dno kace narkomanske scene Seattlea, s koje ga je uzdigao i spomenuti Homme.

Laneganova knjiga, stoga, nije slavljenje njegovih poroka, kakvom se često odaju autori rock autobiografija, nego dugo i mučno putovanje u srce narkomanske tame čovjeka koji je zbog zamalo smrtonosne ovisnosti, tijekom kasnih 80-ih i prve polovice 90-ih, zapucao gotovo sve prilike otvorene probojem Nirvane, Soundgardena, Alice in Chains i drugih junaka grungea na koje je uvelike utjecao koncertima i snimkama njegova sastava Screaming Trees.

Solo albume sporadično počinje objavljivati već početkom 90-ih, no dio zapucanih šansi nadoknadio je tek zadnjih dvadesetak godina; samostalnim izdanjima te kroz suradnje s Queens Of The Stone Ageom i nizom drugih sastava, pjevača i pjevačica, poput starog narkofrenda Grega Dullija iz Afghan Whigsa i Isobel Campbell iz škotske baroque-pop grupe Belle And Sebastian.

Putovanje u srce tame

Čitajući “Sing Backwards And Weep” na pamet mi je pao i “horror speech” koji u filmu “Apokalipsa danas” izgovara Marlon Brando. Tamo je posrijedi jedno drugačije putovanje u srce tame, no njegove riječi “strava kao sudbina, strava kao nešto s čime se moraš sprijateljiti” mogle bi poslužiti i kao “reklama” za Laneganovu knjigu. Sjetio sam se i legende o “Stairway To Heaven” Led Zeppelina prema kojoj ćete, zavrtite li tu pjesmu na gramofonu unatrag, čuti sotonističke poruke.

Naravno, to je glupost, ali nije Lanegan svoju autobiografiju slučajno naslovio “Pjevaj unatrag i plači” jer vjerojatno je i sam svjestan koliko je toga propustio zbog teške ovisnosti o alkoholu, heroinu i cracku, koje je gutao i ubrizgavao u “gargantuovskim količinama” kakve bi malo tko preživio. Svašta sam čitao od (auto)biografija (rock) glazbenika, no prema onome što je Lanegan opisao i prema količinama narkotika koje je “provario” ispada da su Richards, Clapton, Cave i niz drugih, “viđenijih” džankija poklonici zdravog života.

Na tom putovanju - ma koliko se čudio izdržljivosti vlastitog organizma da podnese gram heroina dnevno, a tome doda i oveće količine cracka, tableta, marihuane i kokaina - više je puta bio nadomak smrti, jednom i zbog gangrene koja mu je zahvatila ruku. Gledao je i kako poput muha umiru njegovi prijatelji i kolege s kojima je dijelio šprice, no ni to ga nije odvratilo od heroina, a opisi njegovog narkomanskog pakla toliko su živopisni da čitatelj stječe dojam da je u tim trenucima tik uz Lanegana dok si traži venu i ubrizgava šut.

I tako iz stranice u stranicu jer oveći dio njegove autobiografije posvećen je dopu i seksu na njegovom rock’n’roll putu od ranih 80-ih do kasnih 90-ih, kada se raspadaju Screaming Trees i kada napokon, nekim čudom, izvlači živu glavu iz ralja ovisnosti. Ipak, “Sing Backwards And Weep” valja čitati i radi (dodatnog) uvida u stasanje američke grunge scene Seattlea, unutar koje je Screaming Trees odigrao važnu katalizatorsku ulogu. Lanegan to priznaje, ali je i neopravdano grub i nemilosrdan prema matičnom bendu i njegovim članovima poput braće Conner.

Prije osnutka tog sastava, od dvanaeste do devetnaeste godine, već je bio teški alkoholičar i stalno napušeni “pothead” na piku žitelja gradića Ellensburg, u kojem je odrastao uz popustljivog oca i nepodnošljivu majku. Ponovo se propio kad su mu bile dvadeset i dvije pa je odlučio ovisnost o alkoholu “liječiti” heroinom, zbog čega zaglavljuje u miljeu i ovisnosti spram kojih knjige poput “Mi djeca s kolodvora Zoo” nalikuju bajkama za djecu. Znatiželjnici mogu saznati i da je Lanegan često dijelio igle i drogu s Layneom Staleyem iz Alice in Chains i nizom drugih manje-više poznatih glazbenika iz Seattlea i Amerike.

Kupovao je heroin za Cobaina pa dio droge ili keša od lidera Nirvane dobivao na poklon, a i danas ga grize što mu se nije javio kad ga je ovaj nazvao netom prije nego što si je propucao glavu. U toj mračnoj odiseji jedna od komičnijih epizoda je ona o sukobu s Liamom Gallagherom, koji na koncu nije kulminirao konačnim duelom u finalu zajedničke američke turneje, a najluđa cjelodnevni “trip” bezuspješne potrage za heroinom uzduž i poprijeko Londona. Unatoč očaju džankija koji nije mogao niže pasti - čak i ako je u očima dijela grunge poklonika zadobio kultni status - Lanegan nije izgubio smisao za humor.

Epizode s Alom Jourgensenom iz benda Ministry tijekom jedne australske turneje Screaming Treesa, glumcem Mattom Dillonom kojeg nije mogao smisliti zbog uloge u filmu “Singles” o grunge sceni Seattlea ili Nickom Caveom koji je u Laneganov apartman, na udivljenje Markovih gothic-rock susjeda, došao po paketić heroina, vraški su zabavne.

Zauzvrat, strašno je čitati kako Lanegan od potencijalno velikog rock pjevača postaje beskućnik koji preživljava od dilanja cracka etiopskim imigrantima u Seattleu i sitnih krađa, uključujući glazbene opreme prijateljskih bendova, kako mi to potvrđuje Chris Eckman. I sve to u doba kad je doista mogao postati grunge-rock superstar. Kad piše da su mu ruke, od uboda narkomanske igle, bile izbrazdane poput “autokarte Njemačke”, to nije pretjerivanje, nego vjeran opis stanja koje kulminira otvorenim ranama i toliko teškom ovisnošću da tek nakon smrti od ciroze jetre njegovog uzora Jeffreyja Lee Piercea iz The Gun Cluba odlučuje otići u jednu kliniku za odvikavanje od ovisnosti.

Tajna ljubav Courtney Love

Njegovo liječenje financirala je Courtney Love, koja je u doba braka s Cobainom bila (potajno) zaljubljena u Lanegana, dok je ovaj ševio gotovo svaku curu na koju je naletio jer je bio teško ovisan i o (izopačenom) seksu i (tvrdoj) pornografiji, a ne samo o alkoholu, heroinu i cracku. Feministice bolje da i ne čitaju Laneganovu biografiju, a djevojkama koje bi rado uskočile u njegov krevet toplo preporučujem da ponesu kondom jer je pravo čudo da nije zaradio AIDS, na što je sredinom 90-ih i posumnjao.

Godinu-dvije poslije doživio je “epifaniju” i “ponovno rođenje” pa već više od dvije dekade niže fascinantne albume na raskrižju žanrova u rasponu od bluesa i folka preko rocka i post-punka do gothic i sytnh-popa. Nekim čudom uspio je izaći iz ovisničkog pakla, a to nizu njegovih prijatelja i kolega s grunge scene nije pošlo za rukom. Stoga je i Laneganov album “Straight Songs of Sorrow” jednako mračno, potresno i jezovito putovanje u horor koji je ostavio iza sebe, a koji možete razumjeti čak i ako ne pročitate “Sing Backwards And Weep”, ali ga je predivno slušati uz tu knjigu.

Ako je i propustio postati grunge-rock star, ipak je dočekao da ga kritika i dio publike pojmi kao jednog od najmoćnijih i najizražajnijih rock pjevača unatrag trideset i kusur godina. Poput njegove autobiografije, tako i “Straight Songs Of Sorrow” - realiziran uz pomoć provjerenog suradnika Alaina Johannesa i Caveovog ađutanta i violinista Warrena Ellisa, basista Johna Paula Jonesa iz Led Zeppelina i gitarista Adriana Utleya iz Portisheada, kantautora Eda Harcourta i starih džanki frendova poput Grega Dullija iz Afghan Whigsa, Dylana Carlsona iz Eartha i Marka Mortona iz Lamb Of God te Jacka Ironsa, prvobitnog bubnjara Red Hot Chili Peppersa - na koncu donosi spasenje i svjetlost, milost i smirenje. Najbolje albume uglavnom je snimio nakon što je sjašio s horsa, što potvrđuje da za velika rock djela ne moraš biti džanki.

Dijalozi sa živima i sada već mrtvima

“Da bih preživio i krenuo naprijed, morao sam promijeniti svaku jebenu i užasnu stvar u sebi”, piše Lanegan pri kraju knjige “Sing Backwards And Weep”, no ako i mogu pojmiti kako je unatoč zastrašujućim količinama droge uspio ostati živ, nejasno mi je kako je iskopao tolika sjećanja i rekonstruirao dijaloge, premda pomalo “drvene”, koje je sa živima i sad već mrtvima vodio u vrijeme najtežeg drogiranja. I kako, dovraga, tako vraški dobro izgleda nakon svega što je ubrizgao u sebe. Ma što vam govorili liječnici, bit će da su ipak presudni geni, a ne način života.

Primjerice, na heroinu i cracku, za razliku od Lanegana, nikada nisam bio, a u proteklih četrdesetak godina napio sam se tek nešto više od dvije tisuće puta, ako mi je računica točna. No, da mi na čelo pritisnete i revolver, ni tada se ne bih uspio prisjetiti mnogih zgoda iz života tijekom kojeg sam tri puta gledao smrti u oči, ali ne zbog ovisnosti poput njega, nego zbog zloćudnih bolesti za koje moj životni stil baš i nije bio uzrok. Usto, nedostaju mi dani i noći, pa i tjedni i mjeseci raspadnutih sjećanja koje ni najvještiji slagatelji puzzli ne bi mogli sastaviti. Spavao sam i s mnogo, mnogo manje žena od Lanegana, ali dok ih on sve pamti, ja nekima od njih ni imena više ne znam, a kamoli prezimena.

Bit će da su mi oveći blokovi memorije “skureniji” i od njegovih sjećanja, no unatoč tome sve bih u životu učinio manje ili više isto. Samo uz još više seksa, alkohola, rock’n’rolla pa i droga u kojima, čak i ako me Lanegan u “Sing Backwards And Weep” uvjerio da biti na heroinu i cracku nije zabavno, nisam dovoljno uživao. No, još nije kasno da nadoknadim propušteno pa dokle izduram.