BLACK AND WHITE AMERICA

Crno-bijeli svijet Lennyja Kravitza: Deveti album pop-rock zvijezde koja uskoro svira u Zagrebu

Zadar, 060808.Pred 10 000 obozavatelja iz cijele Hrvatske ispred zadarskih Jazina nastupio je Lenny Kravitz, americka pop rock zvijezda.Foto: Vladimir Ivanov / CROPIX
 Vladimir Ivanov / CROPIX

Etikete “retro” izvođača koju su mu prišili čim se koncem 80-ih pojavio na sceni, Lenny Kravitz neće se riješiti do smrti.

Strelice koje su mu upućivali na konto njegove “retromanije”, kad nije imao jake albume, bile su opravdane jer na njima je bio tek manirist koji je oponašao neke od svojih uzora, no reći da u njegovu opusu nema jakih i pamtljivih pjesama ili cjelovitih albuma bila bi laž.

Jasna poanta

Uostalom, kako kaže Keith Richards u autobiografiji “ Život” - slagali se s time ili ne - veći dio popularne glazbe počiva na “varijaciji na temu”, pa i “vještoj krađi” ili, budimo finiji, sintezi.

Deveti album “ Black And White America ” Kravitz je osmislio kao dvostruki LP o svom odrastanju u tada još rasno, socijalno i politički oštro podijeljenoj Americi, “crnačkoj” i “bjelačkoj”, između kojih se jedina sinteza provodila kroz soul, funk, rock i kontrakulturne pokrete i protestne marševe, pa i pobune kojima su spomenuti stilovi bili poput uličnog soundtracka i efikasnog propagandnog sredstva.

Kao dijete crnopute glumice Roxie Roker i filmskog i televizijskog producenta, podrijetlom ukrajinskog Židova Seymoura Kravitza, Lenny je odmalena pripadao u oba tabora, ali i bio izvan svakoga od njih, a i glazbeno podjednako duguje Jamesu Brownu, Curtisu Mayfieldu i Hendrixu s jedne te Beatlesima, Stonesima i Zeppelinima s druge strane.

U tom smislu Lenny je pravo dijete američkog “melting pota” i kao takav više nego pozvan snimiti album poput “Black And White America”.

“Black And White America”, jer ipak je Kravitz pop zvijezda, nije oštar politički album ili, ne daj Bože, agit-prop djelo, ali poanta je jasna čak i tamo gdje se Lenny ponovo nije iskazao kao promišljeni tekstopisac.

Loša koketerija

Uvrštena je i pokoja pjesma viška, Lennyju slabo stoji kad pokušava biti “moderan” pa se upusti u koketeriju s hip-hopom i danceclub R&B hibridima, ali dobar dio ovdje prezentiranih glazbenih ideja efektno slijedi nit uzbudljivog i uzburkanog perioda rasno izmiješane rock, soul, funk i pop glazbe kasnih 60-ih i ranih 70-ih. Tada je u društvu bilo više rasizma nego danas, ali bijela i crna glazba išle su ruku pod ruku. Danas, kad je američki predsjednik Obama, pop-glazba gotovo da je segregirana kao u ranim 50-ima pa se Kravitz u svojoj “black and white” misiji doima prilično usamljenim.

Zavidna lakoća

Zauzvrat, njegova “retro” pozicija danas je možda zanimljivija nego početkom 90-ih, a zanatski gledano baš i nema mnogo ljudi koji bi znali suvislo izvesti sve ono što Lenny kao “hendrixovski” gitarist, “brownovski” vokalist te potkovani mutlinstrumentalist i producent sa zavidnom lakoćom izvodi na “Black And White America”.

Uz solidan novi album, razlog više da Lennyja dođete čuti u Arenu je i soul, funk i rock pjevač i multininstrumentalist Raphael Saadiq. Još da netko privede Princea...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:23