Čudesne pjesme Howeja Gelba kao da su stigle iz lounge bara s ruba arizonske prerije

Nemamo pustinja, no nije slučajno što čovjeka koji je dobrovoljno odabrao osamu nazivamo pustinjakom. Takvim bismo mogli nazvati i Howeja Gelba u čijoj glazbi, pa tako i ovom, nalik Madeleine Peyroux, promišljanju vokalnog jazza iz prizme kuma americane, odjekuje puno praznog prostora, možda i stoga što dobro poznaje preriju Arizone.

Prostranstvo koje ostavlja uokolo baršunastog baritona, glasova gošći Piete Brown, Anne Karine, Kire Skov i kćeri Talule te gitare i klavira važno je koliko i sama glazba. Iako se doima da tek za sebe prebire note u baru na rubu ničega, Gelb usustavlja čudesne pjesme i efektne obrade skladbi poput easy listening standarda “Moon River” ili Cohenove “A Thousand Kisses Deep” u duetu s M. Wardom.

Nakon raspuštanja Giant Sanda moglo se pretpostaviti da razbarušeni autorski duh neće mirovati nego nastaviti nizati albume podatne za samotnjačko slušanje; bilo u vrevi grada, bilo u osami kakvog otoka ili spokoju istarskih ili zagorskih brdašaca, kad već nemamo pustinja.