Dok je u njujorškoj istraživačkoj knjižnici (Morgan Library & Museum) pregledavao kolekciju kulturološki relevantnih predmeta, poput razglednica s Picassovim potpisom, retro fotografije jedne francuske glumice te Brahmsovih pisamama, kustos Robinson McClellan među njima je pronašao notni zapis na kojemu je pisalo "valcer" te Chopin", piše The New York Times.
O čemu bi se tu moglo raditi, što bi ovo moglo biti, zapitao se.
McClellan, koji i sam sklada, glazbu nije prepoznao. Rukopis je fotografirao te glazbu zabilježenu na partituri na svome kućnome, digitalnome klaviru i odsvirao. Bi li to uistinu mogao biti Chopin, promišljao je. U potrazi za odgovorima obratio se Jeffreyju Kallbergu, vodećem stručnjaku za Chopina pri Svučilištu u Pennsylavniji.
"Pala mi je vilica. Znao sam da to nikada prije nisam vidio", bio je u šoku Kallberg. No, krajnji sud, nakon analiza papira i tinte, ali i rukopisa i glazbenog stila te konzultacija s vanjskim stručnjacima, donesen je u knjižnici Morgan, gdje su zaključili da je vjerojatno riječ o nepoznatom valceru Frédérica Chopina, prvom takvom pronalasku u više od pola stoljeća.
S obzirom na dosadašnje slučajeve lažnih i krivotvorenih zapisa, ovaj bi pronalazak mogao, piše NYT, dovesti do debate na području klasične glazbe. Ipak, ne nedostaje niti uistinu značajnih otkrića poput onoga iz rujna kada je primjerak Mozartove 12-minutne skladbe za trio gudača pronađen u knjižnici u Leipzigu.
Novi pronalasci Chopinovih djela vrlo su, pak, rijetki. Iako ima reputaciju jednog od najvoljenijih skladatelja, njegov je opus manje opsežan od onoga mnogih drugih skladatelja. On broji 250 komada, gotovo isključivo komponiranih za klavir.
Novootkriveno djelo, kažu iz Morgana, datira iz razdoblja između 1830. i 1835. godine, to jest, iz vremena kada je Chopin bio u svojim ranim dvadesetima. Vjeruje se da je djelo kompletno, no ono je kraće od njegovih drugih valcera. Napisano je u A molu, a karakteriziraju ga neobične oznake dinamike, uključujući trostruki forte, čime se označava maksimalni volumen pri početku.
U A molu napisana su i neka od njegovih najturbulentnijih djela, uključujući etidu Zimski vjetar te Prelude no.2.
Eksplozivno započinje i disonantni, turbulentni Valcer u E molu nastao 1831. godine, piše NYT.
U autentičnost zapisa te svoj zaključak stručnjaci u Morganu su uvjereni.
"Sada je vrijeme da ga pokažemo te da ga ljudi prouče i sami formiraju svoje mišljenje", smatra McClellan.
Zaključku da je riječ upravo o Chopinu sklon je i pijanist Lang Lang, koji je nedavno za The New York Times valcer i snimio. Naime, potresni početak, kaže, evocira oštre zime poljskog sela.
"Ovo nije najsloženija Chopinova glazba, no ovo jest jedan od, za Chopina najautentičnijih, stilova koji možete zamisliti", elaborirao je Lang.
Tim stručnjaka iz Morgana rukopis je pregledao ispod infracrvenog i ultravioletnog svjetla kako bi se otkrile potencijalne izmjene i šteta. Glazbeni stil dosljedan je njegovom stvaralaštvu s početka 1830-ih.
"Dovoljno je veoma neobičnih elemenata da se moramo pitati je li to uistinu Chopinova glazba", veli John Rink, profesor glazbe pri Sveučilištu Cambridge, koji je pregledao fotografiju rukopisa, no nije sudjelovao u istraživanju.
Rezultate analize rukopisa, papira i tinte teško se može osporiti, kaže ipak definiravši ih "krucijalnim, odlučujućim faktorom".
Glazba je to koja bi, kaže, mogla zrcaliti "nalet Chopinove mašte, svojevrsnu kreativnu eksploziju prije rada na tim idejama".
Poljski žal
Veliki skladatelj romantizma rođen je 1810. godine u selu blizu Varšave. Majka mu je bila Poljakinja, a otac Francuz. 1830. godine majčinu je djedovinu zamijenio očevom. Smjestio se u Pariz, gdje je i stvarao.
U Poljsku, koja je početkom 1830-ih ustala protiv Ruskog carstva koje je okupiralo dijelove njihove zemlje, Chopin se nikada nije vratio, no zemlju podrijetla nosio je sa sobom.
"Otac očajava - ne zna što uraditi (...) A ja ovdje samo čekam - praznih ruku. Samo jaučem izražavajući s vremena na vrijeme svoju bol za klavirom", zapisao je u svoj dnevnik tijekom putovanja u Njemačku 1831. godine skladatelj koji je jednom prilikom jednom aristokratu melankoličnost vlastite glazbe pojasnio prizvavši poljsku riječ "żal".
Prema riječima Chopinova biografa Alana Walkera, "żal" se može jasno osjetiti u kraćim komadima poput valcera, u koje je Chopin, piše NYT, "usadio dubinu emocija koja je prethodno bila rezervirana za mnogo impozantnija djela. Valceri su prethodno bili tipična, vesela glazba namijenjena plesnim dvoranama. No, Chopinovi nisu služili za ples"
Chopin, podsjeća NYT, nije pisao simfonije, opere te oratorije, no o njegovoj glazbi Walker kaže:
"Našim precima nikada nije palo na pamet da bi u Chopinovom kratkom valceru ili mazurki moglo biti više glazbene supstance nego u cijeloj Boccherinijevoj simfoniji".
Stručnjaci vjeruju da je Chopin autor 28 valcera; osam ih je objavljeno za njegova života, devet posthumno, dok je ostatak zagubljen ili uništen.
Dok su mnogi njegovi suvremenici uživali u demonstraciji vlastite virtuoznosti ispred velike publike, Chopin je, ono što je nazivao klavirskom "školom letećeg trepeza", prezirao. Preferirao je intimu salona te nastupe ispred ljudi s kraljevskog dvora, bankara, umjetnika i glazbenika; ispred "Chopinove crkve", kako je skladatelj Franz Liszt takva okupljanja nazivao. U takvom okruženju, glazbeni su obožavatelji kao poklon tražili izvedbe malih kompozicija poput valcera. Jedan svoj valcer, Valcer u F molu, skladatelj je barem pet puta poklonio raznim ženama. Upravo na takvu namjenu u slučaju novootkrivenog valcera upućuje papir na kojem je isti zabilježen. Note su, naime, ispisane na komadu papira 10,16 X 12,7 kakav se inače koristio za poklone.
Iako je inače potpisivao svoje skladbe, ovaj notni zapis, koji sadržava upute za raspored prstiju te oznake koje se odnose na dinamiku, Chopin nije potpisao. Skladateljevo prezime koje zapis nosi dodao je netko drugi, otkrila je analiza rukopisa. Zamijećeno je i nekoliko neispravljenih pogrešaka.
Spomenuti rukopis nabavio je A. Sherrill Whiton mlađi, ravnatelj institucije New York School of Interior Design te kolekcionar autograma, koji je veći dio svoje zbirke nabavio u Trgovini autograma Waltera R. Benjamina.
Whiton je bio pijanist i skladatelj amater, koji je učio od renomiranih učitelja Rogera Sessionsa i Nadije Boulanger te autor triju opera; posljednju je završio na dan vlastite smrti.
"Stalno je svirao Chopina. To je bio njegov bijeg", prisjeća se njegov sin Paul.
Whitonova kolekcija u Morgan je stigla 2019. godine zahvaljujući Arthuru Satzu, koji ju je kupio od Whitonove supruge Jean, no, djelomično i zbog pandemije koronavirusa, materijali iz kolekcije pet godina nisu bili katalogizirani.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....