Da tajnica nije uz Elvisovo ime napisala: ‘Dobar pjevač balada. Zadržati’, ne bi bilo r’n’rolla

Nitko nikada nije s toliko malo sredstava, a tako temeljito promijenio svijet kao Sam Phillips kad je u ožujku 1952. u Memphisu, na adresi Union Venue 706, uz tonski studio osnovao i neovisnu diskografsku kuću Sun Records. Phillipsu su za tu veliku, Kinezi bi rekli, “kulturnu revoluciju” trebala tek tri magnetofona, nekoliko mikrofona, par zvučnika, skromni tonski pult, nešto drva kojim je obložio studio da postigne efekt jeke zbog kojeg i danas u Sun Studio muzičari dolaze snimati albume te promućurna tajnica s dobrim okom za talente Marion Keisker koja je spazila Elvisa i uz njegovo ime notirala: “Dobar pjevač balada. Zadržati”.

Uloga Ikea Turnera

Premda će se najznačajnije stvari u Sun Studiju, otvorenom u siječnju 1950., te na izdanjima Sun Recordsa dogoditi između 1954. i 1959., osnutak Sun Recordsa u proljeće 1952. bio je pravi početak velike revolucije Sama Phillipsa za koju u toj prvoj polovici 50-ih još nije bilo ni pravog imena, a koju ćemo poslije zvati rock & roll. Prva snimka koju su objavili bio je acetat na 78 okretaja, spori instrumentalni blues Johnnyja Londona “Drivin’ Slow”. Godinu dana prije Jackie Brenston & His Delta Cats snimili su “Rocket 88”, a Howlin’ Wolf “How Many More Years” koje su u Chicagu izvorno objavila braća Chess.

Krucijalnu ulogu u dovođenju talenata u Sun Studio imao je i Ike Turner za kojeg muzikolozi poput velikog Petera Guralnicka kažu da je upravo on na snimci “Rocket 88” izumio rock & roll u Sun Studiju, dok je “How Many More Years” bio prva snimka na kojoj distorzirana električna gitara ima glavnu ulogu, a ritam udaraju bas i bubnjevi. Bio je to zaokret od big bandova prema rock & roll sastavima. Prvi, pak, hit Sun Recordsa postao je “Bear Cat” crnoputog Rufusa Thomasa iz 1953., Sunov odgovor na “Hound Dog” crnopute blues pjevačice Big Mame Thornton s čijom će se obradom poslije proslaviti Elvis. Prije nje Elvis će snimiti “That’s Alright (Mama)”, svoju inačicu R&B hita “That’s All Right” Arthura “Big Boy” Crudupa.

Vizionar i lider

Sam Phillips bio je vrhunski radioinženjer s velikim znanjem iz elektrotehnike i akustike, što će se pokazati presudnim tijekom gradnje Sun Studija. Sunov trenutno glavni ton-majstor Matt Ross-Spang kaže da je Phillips oduvijek govorio “želim snimiti zvuk kakav nitko prije nije snimio”. Zbog toga je postavio tvrdi drveni pod, a zidove obložio drvenim oblogama pod određenim kutovima kako bi istaknuo određene frekvencije. S istim problemom idealne akustike prostorije za snimanje muče se ton-majstori diljem svijeta, unatoč napretku digitalne tehnologije. Te probleme nije riješio ni Steve Jobs.

Kao klinac iz obitelji s osmero djece Phillips je brao pamuk i na tim poljima upio crnačke pjesme, no presudnim se za njegovu karijeru pokazao jedan posjet ulici Beale u Memphisu, krajem 30-ih godina. Bio je očaran crnačkom kulturom, bluesom, gospelom i rhythm & bluesom. Glasoviti producent T-Bone Burnett, koji gradi repliku Sun Studija u Los Angelesu, posve je u pravu kad kaže da je Sam Phillips u 50-ima bio “vizionar i lider u borbi za ljudska prava”. Sun Studio ubrzo je postao poligon za sjajnu plejadu crnačkih glazbenika, uključivši B. B. Kinga, Ike Turnera, Rufusa Thomasa i Howlin’ Wolfa, a prije toga Phillips je osnovao i radiopostaju WHER na kojoj su sve zaposlenice bile žene.

Specifičan zvuk

No, glavno poslanje Sama Phillipsa bilo je pronaći bijelog pjevača koji bi uspio izbaciti energiju kakvu su posjedovali crnački rhythm & blues glazbenici. Tražio je bijelca s crnačkim glasom i miješao crnačku i bjelačku popularnu glazbu. Taj pjevač bio je Elvis.

U neku ruku, premda je Sam Phillips bio “hillbilly srećković” i glazbeni biznismen, to što se događalo u Sunu bio je totalan punk. Mnogo značajnije, dakako, jest činjenica kako bez plejade koju je u Sun Studio pripustio i kasnije na Sun Recordsu objavio Sam Phillips ne bi bilo rocka, a ni većeg dijela popularne glazbe kakvu poznajemo proteklih 60 godina. Ne bi bilo Beatlesa, Stonesa, Led Zeppelina, Dylana, Springsteena, Ramonesa, The Clasha, Public Enemy, Nirvane, The White Stripesa, Eminema, možda čak ni Kraftwerka i elektronske glazbe, mada je to za diskusiju. Ne bi bilo cijele jedne žive i velike kulture da Phillips nije tijekom 50-ih, nakon Kinga, Wolfa i Thomasa, snimio i objavio Elvisa Presleyja, Johnnyja Casha, Carla Perkinsa, Jerryja Lee Lewisa, Roya Orbisona, Charlieja Richa, Sonnyja Burgessa, Warrena Smitha, Billyja Rileya i druge rock & roll junake Sun Recordsa.

U tom smislu, govoreći o Elvisovoj pjesmi “Blue Moon”, Chris Isaak, čiji je posljednji album snimljen u Sun Studiju, posve je u pravu kad kaže kako je ta snimka “Elvisa, gitariste Scottyja Moorea i basista Billa Blacka s nekog drugog svijeta” - to vrijedi i za snimke Johnnyja Casha, Carla Perkinsa i Jerryja Lee Lewisa - pa dodaje kako je “Sam Phillips bio Thomas Edison glazbe, svjetlosnim godinama ispred svih ostalih”. I tehnički i kulturološki. Od te snimke nadalje možemo govoriti i o specifičnom zvuku Sun Studija i Sun Recordsa.

Ulazak Elvisa u Sun Studio nije bio ništa spektakularno, osim što je na pitanje tajnice Marion Keisker “na koga zvučiš?” Elvis ponizno, ali i posve precizno odgovorio “ni na koga”. U srpnju 1953. Elvis je o svom trošku došao snimiti acetat s dvije pjesme, “My Happiness” i “That’s When Your Heartaches Begin”. Sam Phillips nije bio prisutan, ali Elvis se dopao Marion pa je Phillips poslije spojio Elvisa s Mooreom i Blackom te rukovodio snimanjem. Elvis je bio taj bijeli pjevač crnačkog glasa kojeg je tražio i na kojem je, kako je vjerovao, trebao zaraditi milijun dolara. Dvije godine poslije, kad je Elvisova popularnost počela nadilaziti okvire Sun Recordsa, Phillips je prodao ugovor s Elvisom i njegove snimke velikoj kompaniji RCA za danas smiješnih 35.000 dolara, što mu je omogućilo da ipak dalje radi s Lewisom, Cashom, Orbisonom, Perkinsom, Richom i ostalima.

Financijski problemi

Sun Records je 1955. bio u financijskim problemima jer je tako malim tvrtkama bilo teško držati vlastitu proizvodnju i nacionalnu distribuciju ploča. Phillips je de facto bio prisiljen prodati Presleyja ili bi cijeli Sun otišao na bubanj. Ipak, krajem 50-ih Phillips gubi sve bitnije izvođače od čega se nikada nije oporavio, a 1969. prodaje diskografsku kuću Sun Records i sve njene snimke Shelbyju Singletonu, producentu diskografske kuće Mercury. Između ta dva događaja, pogođen nevoljama Sun Recordsa, kraće je vrijeme proveo i na liječenju u jednoj mentalnoj ustanovi u kojoj su ga, kako je tvrdio, liječili i elektrošokovima.

Phillips je 35.000 dolara od prodaje Elvisova ugovora na kraju pretvorio u milijune, uloživši dio tog novca u netom pokrenuti hotelski lanac Holiday Inn.

S druge strane, Phillips je doživio nešto što većina ljudi nije doživjela. Doživio je rođenje rock & rolla. On je bio babica koja je porodila to dijete, a Sunov bubnjar JM Van Eaton smatra kako je “Sun bio božje djelo”. “Sam Phillips je otvorio Sun Studio u pravo vrijeme na pravom mjestu i ljudi su došli k njemu. To se ne događa svaki dan, to je veličanstveno”.

Doista, priča o Samu Phillipsu, Sun Studiju i Sun Recordsu veličanstvena je priča modernoga doba. Svako toliko maštam o tome kako je bilo Samu Phillipsu kad je prvi put čuo Elvisa i ostale junake i kako se osjećao kad ih je snimao i prvi put objavio na pločama. Imam nekog iskustva u tome. U neku ruku i sam sam se osjećao poput babice kad sam na neki način porodio prve albume Obojenog programa, Majki, Hladnog piva i ploče niza drugih bendova, ali koliko god moje uzbuđenje u tom trenutku bilo, vjerojatno je to bio tek djelić uzbuđenja koji je Sam Phillips osjetio kad je snimio, primjerice, “Blue Moon”, koji je tada doista zvučao izvanzemaljsko i božanski.

Žila kucavica Amerike

T-Bone Burnett smatra kako je razlog rođenja rock & rolla u Sun Studiju i na Sun Recordsu posve zemaljski, odnosno geografski jer je Memphis točno na pola puta između ušća Mississippija u New Orleansu, odakle je krenuo jazz, te izvora iste rijeke, odakle je krenuo Dylan. Burnett smatra kako je glazba putovala tom žilom kucavicom Amerike kao i mnoge druge stvari. Moguće i posve realno pa čak i muzikološki i kulturološki, a s obzirom na Phillipsovo poznavanje akustike, i tehnološki lako objašnjivo.

No, ako je Bog tijekom 20. stoljeća ikada posjetio Zemlju i u nešto udahnuo Duh sveti, onda je to bio trenutak u kojem je u Sun Studiju Sam Phillips snimio Elvisa. Bilo je to Božje djelo koje je uveliko i nabolje promijenilo glazbu, kulturu, naše živote.