DAMIR URBAN 'Devedesetih smo bili skupa, a sad je svatko pod svojom giljotinom'

Početkom prosinca Damir Urban objavio je “Mamut”, jedan od tri najdojmljivija albuma u karijeri, računajući ne samo izdanja nastala pod imenom Urban & 4, nego i djela nekadašnjeg Laufera. “Mamut” je album na kojem se Urban prilično “ogolio”, ali unatoč tomu tumačenja njegovih novih pjesama mogu biti posve različita, od onih najosobnijih, bilo da je riječ o autoru ili slušatelju, pa do društvenih, bilo da je posrijedi Rijeka ili Venecija, Hrvatska ili Europa. Kako ga god “iščitali”, “Mamut” će Urban & 4 u veljači promovirati koncertom u Maloj dvorani Doma sportova.

Koliko su ti tuđa i drugačija “čitanja” tvojih pjesama interesantna?

- Razlika između tebe i “dječjih kritičara” je da si iznio neka moguća tumačenja koja se uklapaju u tvoje viđenje stvari, ali i dozvolio mogućnost da griješiš. To što si ti vidio ne smeta mi. Dapače, lijepo je doživjeti da moje pjesme trpe drugačija čitanja. Pjesma nije poput dokumentarne fotografije koja ne dozvoljava polemiku o tome što je na njoj, dok ovakve pjesme to omogućuju, baš poput slika avangardnog slikarstva. Imponira mi da ljudi u mojim pjesmama, posebice novim, iščitavaju raspade svojih veza, svoje probleme, krizu društva, pri čemu je netko bliže, a netko dalje od onoga što sam želio poručiti. Možda i ja griješim jer nisam dovoljno dobar ili precizan stihoklepac. Mogu raditi pjesmu o Bogu, premda nisam vjernik, ali ako dva gaya u toj pjesmi prepoznaju svoj odnos, tko sam ja da im kažem da su u krivu?

Bit ću posve otvoren, kad sam preslušao “Mamuta” prvi poriv mi je bio, jer dugo se i dobro znamo, da te nazovem i pitam jesi li pred razvodom.

- Često pišem pjesme kroz odnos koji imam s bliskim prijateljima ili imaginarnim frendom, odnosno preispitivanje samoga sebe. Brak mi nije u krizi, ali imam probleme kao i mnogi ljudi. Moja supruga često radi do osam navečer, kada ja odlazim na probu pa se pošteno vidimo tek oko ponoći. Dogodile su mi se i stvari koje nisu za javnost, a umro mi je i otac, srećom u krugu najbližih, ali nakon duge bolesti. On je bio čovjek na kojega sam uvijek mogao računati jer čak i kad me nije razumio, uvijek me prihvaćao takvog kakav jesam. Brat i ja ga nismo uspjeli reanimirati pa me je to naknadno poklopilo jer sam na sebe preuzeo da organiziram sprovod i sve drugo. Moji su iz obitelji “odradili” tu tugu, a ja nisam imao vremena ni da se pošteno isplačem, ili više ne znam kako se to radi pošto mi je tolerancija na stres ogromna.

Je li društvo pred raspadom, ako već nije tvoj brak?

- Često se okrećemo prošlosti, možda žalimo i za sigurnošću socijalizma jer nam se ovaj moderni kapitalizam čini okrutnim, premda je on povezan s demokracijom, što onaj naš socijalizam nije bio. Stalno slušamo i gledamo o ovrhama, izbacivanjima iz stanova, žene u dućanima rade i petkom i svetkom, svi kukamo da nemamo love, šefovi se iskaljuju na ljudima jer znaju da imaju kredite i da su im time vezane ruke. Ne kontamo da živimo u demokraciji, a vlada i kriza duha, ponekad opravdana, ali ponekad i ne jer ne razumijemo da ne možemo svi imati sve; od ljetovanja i skijanja, preko novog iPhonea, do slave i popularnosti, a mediji forsiraju da svakome od nas sve to pripada. Tako ljudi postaju frustirani pa mnogi kao da samo čekaju da uzmu puške u ruke i najebu se nekome majke. No, jal nije samo osobina hrvatskog društva, nego i društava u regiji po kojoj često sviramo pa svjedočimo tome, ali i diljem Europe. “Mamut” je možda i moj strah od budućnosti, ne moje osobne, nego mog djeteta ili supruge kojima ja ne mogu više garantirati ništa. Gubimo kontrolu nad vlastitim životima i čini mi se da smo pet minuta pred apokalipsom.

Znači, sublimirao si kraj ljubavi i društvenu kataklizmu?

- U velikoj mjeri da jer se društveni problemi odražavaju u privatnim vezama. Imam dojam da nikada nije bilo toliko raskida ljubavnih veza i razvoda brakova kao u posljednje vrijeme jer ljudi ne znaju hendlati s tim općim pa onda ni osobnim nezadovoljstvom. “Mamut” je i pjesmama pa i omotom Tomislava Torjanca na tragu njemačkog ekspresionizma, album o dekadenciji uoči raspada društva, nešto poput albuma o ljudima koji sa šampanjcem slave dolazak Nove godine u ložama HNK, a na trgu im se loži lomača.

Što simbolizira “Mamut” kao naslov albuma?

- Sve što ti padne na pamet. Recimo, mamut je bio najveći kopneni sisavac, jeo je bilje i nije bio prijetnja drugima, a izumro je jer je upadao u ljudske ili katranske rupe. Propao je bez obzira na svoju moć, a doista nije prijetio nikome. Htjeli smo ostaviti mogućnost da se takva priča ponovi, ali ne više mamutima nego nama. Dobro je Ripper rekao kod Stankovića, citiram po sjećanju, kako ljudi tek naknadno shvaćaju da su uspjeli, a ne u trenutku samog uspjeha. Čini mi se da polako shvaćamo da je najbolje iza nas, a možda i to da je nagrizanje društava ili rasulo čovječanstva počelo s padom Berlinskog zida, samo što tada taj čin nismo tako vidjeli ili tumačili.

To je postala mantra i naših idola iz novog vala, a je li ono najbolje iz naše generacije ostalo zarobljeno u 90-ima koje su nam se tada činile mračnima?

- Da, možda nam je kasnih 80-ih i tijekom 90-ih bilo najbolje iako je bilo gadno, ali postojalo je neko zajedništvo koje se u sjećanje prizvalo tijekom proljetnih poplava. Te poplave će se u konačnici pamtiti po zajedništvu, a ne po lošem. Devedesete su vrlo slične. Giljotina je nekome više, nekome manje bila nad glavom, a dobrim smo dijelom uspjeli iz te situacije izvući najbolje iz nas. Sada se to vraća, ali ne na taj, dobar način jer giljotina nam je tada, pa i generacijski gledano, bila nametnuta, a sada sami srljamo pod vlastitu giljotinu. To je posve drukčiji osjećaj. Možda je glup primjer, ali kad sam širio rupu na prvom uhu, nije me bilo strah jer nisam bio svjestan što me čeka. S drugim uhom je bila frka jer sam znao kakva me bol čeka. S obzirom gdje se vraćamo, bit će gadno, ali za to je najmanje kriva desnica. Daleko više kriva je ljevica. Ne samo ovdje, nego i globalno, a nije ni Šešelj u Srbiju vraćen slučajno, baš u trenutku kad s istoka nadire Putin.

Dobro, ali Pihomodo i Pipsi su se vratili u Dom sportova, “Pozitivan koncert” postao je “Fiju Briju” generacije rođene u 90-ima, ljudi kao da su gladni dobrih koncerata. Dobili smo i neke interesantne nove izvođače, kao da u općoj društvenoj krizi i ima nešto pozitivnog duha.

- Točno, ali mi ćemo koncert u Domu sportova ostvariti poput šok-terapije i to ne mijenja dominantni glazbeni ukus, a kamoli vladajući duh društva. Kako god, to je veći koncert od uobičajenih i drago nam je da ćemo iskočiti iz tračnica, kao što mi je drago da su Pipsi nakrcali Dom sportova. Postoji potreba za takvim događajima, ali smo se mi, rokeri, povukli u katakombe ili ziher-varijante pa nas šira javnost ne vidi i ne čuje. Odlučili smo koncertom u Domu sportova donekle to promijeniti, dati značaj “Mamutu” iako moje pjesme nisu dobre čak ni kao podloga za šoping jer su mračne i teške. Načelno možemo zainteresirati samo one kojima je naša glazba doista jako važna, “Mamut” je album za pojedince, a nema više ni medijskih kanala kojima bismo ga mi mogli nametnuti masama.

Je li moguća poveznica “Mamuta” sa “Smrću u Veneciji” Thomasa Manna pa će ljudi sada više početi čitati Manna?

- Ako nema humora na vlastiti račun, onda kao da nisam ništa napravio. Ja se s time malo šalim jer sam ovisan o kupnji CD-a i knjiga, a hrpu toga ne stignem preslušati ili pročitati nego tek posjedovati. Eto, Mannova sam djela pročitao gotovo sva, ali ne i “Smrt u Veneciji”. A propos recitala “Venecija tone”, supruga i ja pobjegli smo na tjedan dana u Veneciju kada smo bili pod neizdrživim pritiskom svega što nam se izdogađalo. Venecija koja polako, no ipak neumitno tone tako je postala kulisom ili metaforom za raskid ljubavnih priča i poniranje Rijeke, Hrvatske i Europe, ali kroz umirujuću glazbu i smirenije pjevanje htio sam i takve tragedije iznijeti kao lijepe zvučne slike.