POVIJESNI ODMAK

DAMIR URBAN OTKRIVA U INTERVJUU ZA JUTARNJI 'Šljakao sam u tvornici i mislio da od glazbe neću 'natući' ni minimalac'

Damir Urban
 Milica Czerny Urban
 "Sada, kada su vremena takva kakva jesu, jedan dio publike osjeća se, na neki način, ugroženo. I uši su im ugrožene, a i ljudskost je ugrožena. Izvođači poput nas dobivaju nešto odaniju publiku nego kada bi sve bilo idealno."

Iako svako pojavljivanje Urbana i njegove Četvorke u zagrebačkoj Tvornici kulture redovito izaziva veliki interes, ove godine prvi je koncert, zakazan za petak, bio rasprodan još u studenome pa su organizatori dodali drugi datum, u subotu, za koji su ulaznice također brzo planule.

Ova je godina za Urbana bila prilično dobra. Dva desetljeća kultnog albuma “Žena, dijete” proslavio je velikim koncertom sa Zagrebačkom filharmonijom u Lisinskom, a u pripremi je i reizdanje albuma “Žena, dijete”. Osim toga, Urban & 4 su prije ljeta izbacili novi singl, “Kuća sjećanja”, koji, kako Urban kaže, donekle otkriva smjer u kojem bend sada ide - dakle, bendovski pristup aranžmanima i živa svirka u studiju.

Tvornicu svaki put napuniš, ali ove godine vlada nezapamćen interes. Što se to događa?

- Mislim da su vremena lošija. Prije, dok je bilo nešto bolje, možda smo bili nešto manje vidljiva glazbena opozicija. Sada, kada su vremena takva kakva jesu, jedan dio publike osjeća se, na neki način, ugroženo. I uši su im ugrožene, a i ljudskost je ugrožena. Izvođači poput nas dobivaju nešto odaniju publiku nego kada bi sve bilo idealno. U vrijeme rata pojavio se taj Fiju briju fenomen i odjedanput su bendovi tipa Majke, Let 3, Laufer, imali nevjerojatan interes i vrlo odanu publiku. Čim su vremena malo bolja i ljudi se malo opuste, onda je sve “easy”. Ne moramo ići na ovaj koncert, ići ćemo na neki drugi. Ali, kada je pet do podne, zagrizu svi.

Diljem Hrvatske zamrla je klupska infrastruktura, osim u Zagrebu i u još par gradova praktički više nema mjesta za sviranje tijekom godine, a sve se bazira na ljetu i ljetnim festivalima. Koliko se to odrazilo na tebe i bend?

- Naša prednost je to što glazbu gledamo nešto šire od samog rock nastupa. Imamo mnogo varijanti u kojima možemo nastupiti, ali ne u smislu zamjene za nešto, već zato što nas to zanima. Tako smo ove godine radili s filharmonijom i imamo namjeru odsvirati takve koncerte u par gradova, samo s njihovim filharmonijama. U isto vrijeme, Luka, gitarist, s obzirom na reizdanje, radi na albumu “Žena, dijete”, plus još neke pjesme, na akustičnim aranžmanima, ali vrlo škrtim. Kako je to ispalo puno bolje nego što smo mislili, otvara se opcija i takvih koncerata. Vjerujem da ćemo izdati i akustični album.

Početkom godine bili ste u studiju, izbacili ste novi singl. Sprema se, dakle, i novi materijal?

- Jedan dio stvari već smo snimili, jedan dio koji smo snimili već smo i promijenili. U svakom slučaju, želja nam je da ostatak materijala, kao što smo ovo snimili u Novom Mestu uživo, također snimimo na taj način. Samo je pitanje hoćemo li ostatak pjesama koje nam još fale snimiti u Novom Mestu ili negdje bliže. Taj album nastaje već godinu dana i malo se rastegnulo. Već smo svi pomalo ostarjeli, svi u bendu imaju poslove pored glazbe, djecu. Kada realizacija ovisi o 20 ljudi, uvijek se nešto događa, rasteže, netko se razboli, pa su tu svirke, pa snimatelj ne može jer nema više termina. Ako ništa drugo, omot, koji sam radio s Torjancem, već je gotov.

Zadnja pjesma, “Kuća sjećanja”, zvuči bliže klasičnom rocku nego elektronici i drugim eksperimentima koje si posljednjih godina radio. Ide li album u tom smjeru?

- Nisam se ničega odrekao, zapravo. Nekako sam shvatio da ne mogu baš svaku ideju ili svaki hir koji mi se dogodi, ne znam, kupim novi sempler i tako to, implementirati u bend. Nije bend tijelo koje podnosi baš sve udarce. Nekako sam raščlanio u čemu je ovaj bend najbolji i ne potenciram više neke stvari koje su nakaradne ili čak smiješne za nas. Možda mi nismo dorasli nekim stvarima kojima sam mislio da jesmo.

Mi smo najbolji u tome što sviramo već 100 godina, što se dobro poznajemo i kao glazbenici i kao ljudi, sa svim svojim manama i vrlinama, i što vjerujem da uživo možemo ponuditi intimno-zvučni događaj koji jedan dio bendova ne može. Zato i snimamo ovako, jer smo shvatili da od silnih nasnimavanja i čačkanja u studiju, zapravo, nemamo ništa. Ploča ne zvuči bolje nego uživo, nikada nismo zadovoljni onime što dobijemo. Ispalo je da ono što snimimo live u studiju zapravo najbolje zvuči. To onda utječe i na stil jer kada napraviš stvar na gitari, drugačija je nego na looperu.

Loopere si pospremio u kofere?

- Nisam, napravio sam hrpu toga s tim, nego takvu vrstu glazbe jednostavno više ne guram u bend. Čekam neku drugu priliku, ili drugi medij gdje ću je izvesti.

Zoran Žmirić (riječki pisac i glazbenik, bivši član Laufera, op. a.) nedavno je na Facebooku objavio fotografiju Laufera s kraja osamdesetih koju si i ti prenio na svojem profilu. Jesi li ti iz tog vremena uopće sanjao da ćeš jednog dana živjeti od glazbe?

- Sanjao sam, ali nisam mislio da će se to dogoditi. Sjećam se kada sam radio u tvornici Rikard Benčić. Kolege nije bilo i radio sam na održavanju ne svojih četiri, nego osam strojeva, pa nisam mogao odspavati, što sam inače znao u noćnoj smjeni. U jednom trenutku sam skužio da su svi moji vani, da sviraju negdje, da ja radim noćnu, i tako sam radio četiri godine.

Razmišljao sam, kada bih mogao od glazbe zaraditi jednu malu minimalnu plaću, ja sam happy i u životu mi ništa više ne treba. Ako ništa drugo, svaki put kada nešto kukam, sjetim se toga i vrlo brzo sebe vratim na mjesto. Nisam mislio da ću živjeti od glazbe, a dugo sam i dvojio je li glazba uopće to što me ispunjava i vuče.

Ove si godine sav u jubilejima, napunio si 50, “Žena, dijete” slavi 20 godina. Kada je taj album izašao, imao si stalnu potrebu opravdavati se što si prešao u mainstream, odbio si i Porina za najbolji alternativni album. Jesi li u ova dva desetljeća pronašao mjesto na sceni koje ti odgovara?

- Sada imam godine koje mi daju “povijesni odmak” prema tim događajima, ali u ono vrijeme mi je bio problem izlaziti u Palach i stajati na šanku i naručivati s tim ljudima, a s druge strane, ti više nisi bend koji pripada tu, koji može svirati u Palachu. Da sam i dalje kljucao na šanku, pijan i drogiran, da nisam imao za cugu, vjerojatno bih u tom slučaju bio mirniji sam sa sobom, a i ti ljudi sa mnom.

Ali, danas nemam potrebu nikome ništa dokazivati. Nemam potrebu opravdavati se što, recimo, želim izvoditi Runjićevu skladbu uz pratnju orkestra. Nekada mi je to bio problem, imao sam potrebu, nakon takvim izleta, svima reći: “Ne brinite, ja sam još tu, još mogu popiti”. Sada više toga nema.

Oduvijek si bio društveno aktivan, pohodiš razne skupove, od gay pridea do nedavne podrške 3. maju, javno iskazuješ svoj svjetonazor, daješ podršku ciljevima vezanima uz ljudska prava i slično. Većina tvojih kolega s estrade to izbjegava, valjda da se ne bi zamjerili svojoj publici. Koliko je to tebi bitno i zašto?

- Živim u vremenima kakvim živim i imam potrebu i za time. To, po meni, nije aktivizam, to je dobro ponašanje. Čini mi se da se samo ponašam dobro. S obzirom na to da živim u ovoj zemlji, da ovu zemlju volim, da sam odrastao u ovom gradu koji volim i vezan sam uz svaku ulicu, svaku kuću, ne mogu se praviti da se ništa ne događa i biti gluh i slijep.

Čini mi se da, ako ja nešto kažem i djelujem, da će netko reći, “pa dobro, ako može on, mogu i ja”. Suludo je biti javna osoba samo da bi dijelio autograme, moraš preuzeti odgovornost. Ako petorica mlate jednoga, stajem na stranu tog jednog, bez obzira tko je on.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:03