DIRIGENT UROŠ LAJOVIC 'Svaki koncert mi je životni cilj jer se nikad ne zna kako će proći'

Kada sam svjetski poznatog dirigenta i pedagoga Uroša Lajovica, nasred dubrovačkog Straduna upitao je li ga četrdeset godina druženja s glazbom učinilo sretnim, odgovorio je bez razmišljanja: “Ne, nisam sretan, previše je bilo stvari koje su me žalostile.” Na taj dugačak popis ovog ljeta dodao je i nastup Slovenskih filharmoničara na Dubrovačkim ljetnim igrama, pogotovo nakon generalne probe kada su, po tradiciji, dubrovački mladići dobacivali i uglednim glazbenicima. “Ma to je nezamislivo u Salzburgu ili Beču”, kaže mi maestro Lajovic.

Dubrovnik se sve više okreće turizmu i Igre su nekako u drugom planu. Ima li prostora za zajedništvo komercijalizacije turizma i vrhunske kulture?

- Pitanje bih postavio malo drukčije, ima li prostora za ovakav ološ od turizma kakav se nudi danas. Turisti mogu biti svugdje, ali se na ovakvom mjestu kao što je Dubrovnik ipak treba pridržavati nekih pravila. Prije svega da se ne dozvoljava baš sve i svašta.

Stanje u regiji

Godinama dolazite u Dubrovnik i sudjelujete na Igrama. Očito, ovim što se sada nudi niste zadovoljni?

- Prvi put sam došao 1964. godine, u zlatno doba Igara, kada je tu bio Lovro pl. Matačić. Bilo je to pravo slavlje za umjetnost, a onda je došlo ovo što je sada. Rijeke turista, a kao da Dubrovčani baš to žele. Čini mi se da to više nije tako gosparski grad, već se pretvorio u grad pohlepe. Svugdje samo restorani s lošom hranom, nema više u ničem kriterija. Trebalo bi se fokusirati prema boljem, prema kvaliteti i u kulturnoj ponudi, vrhunskoj, kakva je nekoć u Dubrovniku bila. A ne samo prema onom što donosi novac.

Dobro poznajete ne samo slovensku glazbenu scenu, nego i hrvatsku i srpsku. Kakvo je stanje u regiji, kako volimo politički reći, kada je riječ o glazbi?

- To je teško reći, jer smo godinama prolazili tužno razdoblje samoupravljanja, kada su svi imali samo prava, a ne i odgovornost. Tako je bilo i u orkestrima, ali se na sreću danas to ipak mijenja nabolje. Stanje u sve države koje ste spomenuli zapravo i nije tako loše.

Odmah poslije rata bili ste i šef orkestra u Beogradu. Kako su vas prihvatili?

- Dočekali su me s nevjerojatnim entuzijazmom, htjeli su svim silama pokazati da nisu tako loši kakvim smo ih smatrali. Odlično su me prihvatili.

Glazba u Beču

Bili ste i šef Zagrebačkih simfoničara, a onda se govorilo da je skandal kako Hrvat nije na čelu tog uglednog ansambla?

- Od tih optužbi jednostavno nisam imao šanse braniti se, a za mene je to bilo podlo jer se nije pitalo za kvalitetu. A i danas je Hrvatska na jako opasnom putu jer se inzistira na tome da je dobro samo ono što je hrvatsko. Nemam ništa protiv da se ljudi ponose što su Hrvati, ali treba biti i otvoren prema drugima.

Dvadeset ste godina radili kao šef Slovenske filharmonije. Jesu li Slovenci zaista “nešto drugo”, kako često volimo reći gledajući iz jednog dvorišta u drugo?

- Prije baš nije bilo sjajno, ali se sada situacija mijenja, prije svega u serioznom pristupu prema radu. Možda bih mogao reći da je tamo pristup radu malo intenzivniji u odnosu na druge sredine u okruženju.

Godinama predajete u Beču koji je centar glazbe u ovoj dijelu Europe. Kako danas živi glazbeni Beč?

- Bilo je i hrvatskih studenata kod mene i rekao sam im “nije bitno da ste kod mene, bitno je da ste u Beču”. Da vide kako jedan grad živi i identificira se s glazbom, a to je neponovljivo. Sve je podređeno najljepšem i najboljem, a opet je sve tako ležerno.

Dirigenti su danas zvijezde, uživaju veliku popularnost. Kako se s time nositi?

- Osobno to ne osjetim. Meni je svaki koncert životni cilj, jer se nikad ne zna kako će proći. Uvijek želim postići najviše i zato se za svaki koncert jednako pripremam. A što to znači, najbolje ću vam ilustrirati da sam u četiri dana boravka u Dubrovniku imao samo jedan sat za kupanje.

Slavni studenti

Posljednje vrijeme često idete u Kinu, kakvi su vam dojmovi?

- Kina nije imala krizu i tamo se strašno puno radi. Članovi kineskih orkestara su, kao i oni iz europskih, studirali po cijelome svijetu, od Amerike do Europe, i sada je tamo koncentracija kulturnih impulsa.

Od vaših studenata ima li nekog tko je sada svjetska glazbena zvijezda i pred kojim je velika karijera?

- Kiril Petrenko, koji je sedam godina bio moj student, sada je postao šef Berlinske filharmonije. Mislim da sam time dosta rekao, jer nema baš svatko mogućnost biti na takvom mjestu. Alan Buribaev je šef u Britaniji, Švedskoj i Nizozemskoj i ostvario je zavidnu karijeru. Imam jedanaest, dvanaest mojih bivših studenata koji su šefovi orkestara u svijetu.

Samoća dirigenta

Što studentima savjetujete na osnovi svog iskustva i slave koju ste postigli. Što sve mora “imati” dirigent da bi uspio?

- Kompozitor napravi dugačak put od ideje do realizacije koji se očitava u partituri. Dirigent dobije partituru i treba napraviti isti, ali obrnuti put, od realizacije prema ideji. A to se može samo uz veliko stručno znanje, poznavanje povijesti, sociologije, psihologije i svega što se dešavalo kada je neko djelo stvoreno. Treba sve razumjeti jer bez toga nema uspjeha.

A kako je raditi s velikim orkestrima, je li sve okrenuto radu i glazbi. Jeste li karajanovski oštri?

- Prijatelje nemam, to možemo isključiti, jer na tom položaju ih je nemoguće imati. Funkcioniramo svi s poštovanjem, a mi smo dirigenti uvijek odraz društva. Hans von Bülow bio je monarh, Karajan i Toscanini su u doba diktature bili diktatori. Ali ta su vremena prošla, danas više ne važi argument snage, nego snaga argumenta.