Dobili smo fantastičnu knjigu o Mahleru

Vodeći se kakvim-takvim redom, malo tko bi očekivao da teoretičari glazbe i muzikolozi , ponajmanje skladatelji, pišu o teoriji književnosti ili povijesti. Rijetko se, napokon, nađe tkogod poput Nikolausa Harnoncourta (Glazba kao govor zvuka, 2005.) ili Dubravka Detonija, tko može dirigentski štapić i punu notu mijenjati s lakoćom za rečenicu i poglavlje.

S druge strane, čini se sve uobičajenijim da teoretičari i pisci zarone u glazbu. To je sada, evo, učinio novopovjesničar Nenad Ivić, slijedeći stazu koju su itekako uredili Nedjeljko Fabrio, Zoran Kravar i Viktor Žmegač, među inima. I to u sredini koja je odrasla učeći da je pisanje praktično izlaz iz glazbene nesreće, i to na primjeru A. G. Matoša i njegove nesuđene guslačke karijere.

Samo glazba

Od naslovne stranice vidljivo je kako se Nenad Ivić u svojoj najnovijoj knjizi “Augurium - Gustav Mahler: pustolovina neodgovornog nosača” (Zagreb - Sarajevo, 2012.) usredotočio na Mahlera, baš kao i novoizašli časopis Gordogan u čijem je uređivanju ovaj autor sudjelovao. Ali, oprez! Daleko je Ivićevo zanimanje za ovoga skladatelja od onoga kojim se bavio, primjerice, nobelovac Elias Canetti. Hoće reći, povjesničara Ivića ovdje zanima sama glazba, a ne bečki kulturalni krug u kojemu su Alma i Gustav Mahler činili svojevrsno središte. Sasvim je drugačije pitanje kako je i zašto baš Mahler privlačio i privlači tako velik broj učenih, takoreći polihistoričnih tumača koji imaju itekakvo uporište u nekoj svojoj duhovnoj matici, odnosno čime ih baš ovaj “notar” povlači iz nje i uvlači u sasvim drugu priču.

Za površnog ljubitelja klasike spomenuti analitičari ljestvicu podižu vrlo visoko. No, baš kao što Žmegač nije imao što reći o Schumannovim kompozicijama napravljenim prema glasovitim književnim djelima romantizma, dakle o vlastitom terenu unutar druge struke, tako ni Ivić nema što pisati o Mahlerovu sukobu s Hugom Wolfom oko bilo kakve unosne službe, pa makar one u Bečkoj operi.

Nije važna izravna veza

Takve su teme praktično, i s pravom, ispod razine koju ovi književni odnosno historiografski znalci odabiru na samom početku svoga zastranjenja, odnosno izlaska na skliski teren susjedne, ali druge umjetnosti i umijeća. Pisac ovdje predmetnute knjige, Ivić, inače profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu, više se i bitnije oslanja na književnost i njenu teoriju od germanista Žmegača.

Ali to je oslanjanje, već na prvi pogled, specifično i samosvojno. Dovoljno je pogledati tek slike što ih je uvrstio u ovu knjigu o Mahleru, dakle fotografske portrete Gabriela Garcije Marqueza ili Salmana Rushdieja. U Marquezovim knjigama koje sam pročitao nisam naišao na Mahlerovo ime. U njegovoj književnosti, baš kao ni onoj Salamana Rushdieja, pa ni Carlosa Fuentesa, muzika nema onaj presudan značaj kao u Thomasa Manna (Doktor Faustus) ili Thomasa Bernharda (Gubitnik). No, esejistu Iviću najmanje je važna izravna veza između njegova skladatelja i pisaca koji mu u “Auguriumu” služe kao svojevrsni korelativi Mahlerova stvaralačkog postupka, ali u nekom drugom dijelu ljudskog stvaranja, u književnosti dakle.

Otvorene analogije

I jedno i drugo jest stvaranje, komponiranje, no rezultati su sasvim drugačiji i naoko nespojivi sve dok ne prođu kroz analitičko oko ovoga pisca. Analogije su kod Ivića uvijek moguće i otvorene, a opet nikada doslovne. Ako je “čitanje lutanje”, onda je to svakako i slušanje ozbiljne glazbe. Ako Marquez piše a Ivić ga citira: “Roman nije u mrtvima... nego u živima koji se moraju ledeno znojiti u njegovoj igri skrivača”, onda je slobodno pretpostaviti da s Mahlerovom simfonijom, bilo kojom, nije ništa lakši slučaj. Koristeći se citatnim kolažima, Ivić gura ideju otvorenog vlastitog djela na tragu otvorenog Mahlerova djela. “Labirint sna i san labirinta u jednoj ponjavi, na jednoj stranici, listu” Marqueza ili Mahlera. Ili Ivića. Jedino tako Macondo, nespojiv s Bečkom operom, postaje tek krajolik na njenoj pozornici, odnosno ona sama postaje Herzogov filmski prizor s operom u južnoameričkoj prašumi. Povratak je to antitezi, oksimoronu, odnosno sofističkim osloncima grčke filozofije, recimo Gorgiji. Povratak je to, istovremeno, Brechtovu verfremdungs-efektu u eseju.

Bez generaliziranja

Svako doslovno, takoreći deskriptivno-pozitivističko bavljenje Mahlerom, pa i čime drugim, sasvim je strano esejistu Nenadu Iviću. On se kloni svakog generaliziranja. Njegove su usporedbe Mahlerovih glazbenih remek-djela s književnima samo neizravne. Autor piše o nečemu neusporedivom i nema ni najmanju namjeru utjerivati činjenice u običajne šablone. Ivić bi mogao reći za Dielsom: “Znam samo to da ništa ne znam (o glazbi), ali to me ne sprečava u potrazi za njom”. Ili Ivićevim riječima: “Invencija povratka započinjanja koje nije isto”. Malo dalje: “Kao što na početku IV. simfonije praporci koje Adorno zove praporcima lude “ne kazujući kazuju: ‘ovo što je ovdje ispričano nije istinito’”, u posljednjim taktovima V. triangl svojim praporastim, jedva čujnim zvukom zaključuje: simfonija se događa iznalazeći svoje nedogađanje”. Ivićev govor o Mahleru je samosvojni metagovor što se nadovezuje prvenstveno na Adorna, pa zatim na Derridu, Quignarda i Valeryja, najcitiranije autore u knjizi, a nadovezuje se skladno tražeći točku vlastitog odvajanja.

Na jednoj stranici svoje knjige, konkretno na 142., Ivić skladno i sretno komponira Valeryjev i Mahlerov citat o ulozi djeteta u umjetnosti, dakle književnoj i glazbenoj. Valery je mislio da se treba čuvati djetetom cijeloga života, baš kao što je tvrdio da je demokracija plod slabe i glupe većine. A Mahler je pisao svojoj Almi kako u glazbi vlada tama naivnog dječjeg svijeta “u kojem dijete služi kao recipijent najčudesnije životne mudrosti, ishod čistog instinkta, izravnog i intenzivnog pogleda na svari i njihova razumijevanja”. U ovom smislu Nenad Ivić teži, također, ostati djetetom kako bi bio i nadalje prijemčiv za triangl umjetnosti.

Pakt o napadanju

U ovome vremenu oskudnog mišljenja, što nema odgovora na pitanje “kamo je nestao profit?”, zato što ga nije ni bilo, rekao bi Mahlerov suvremenik Marx, Nenad Ivić je jedan od rijetkih koji uopće znaju i mogu misliti. S druge strane, Mahler je postao rijetki poticaj kojemu Ivić još uvijek vjeruje. Kružeći oko njegova genija, ispisao je “tvrdu” knjigu, ali knjigu koja se mora čitati da bi se prevladalo suvišno. Čitajući “Augurium” teško je slušati Gustava Mahlera s nosača zvuka, i obratno. Ali, sklope li se stranice Ivićeve knjige, Mahlerova se skladba čini bližom i prezentnijom. Pisac i kompozitor sklopili su pakt o napadanju na dobrobit ljubitelja umjetnosti.