Ryan Adams

Donedavno miljenik svijeta glazbe, sada o njegovom novom albumu ne piše gotovo nitko

Ryan Adams
 Paul Thomas/Getty Images for Jaguar Land Rover
U veljači 2019. godine sedam žena je u podužem članku u New York Timesu optužilo Adamsa da ih je emocionalno zlostavljao

Od početka 21. stoljeća pa do prije tri godine, premda je povremeno patio od štulićevskog sindroma objave prekobrojnih pjesama i albuma, Ryan Adams je bio miljenik kritike, jedan od najcjenjenijih američkih (rock) kantautora i favorit publike koja voli kantautorsku rock-glazbu. Često se Ryana navodilo i kao jednog od lidera americane ili alt-countryja, prije svega zbog tri albuma s grupom Whiskeytown iz druge polovice 90-ih, koji je kao solist, ponekad u pratnji grupe The Cardinals koju je rabio kao i Neil Young skupinu Crazy Horse, tijekom prvih sedamnaest godina ovog stoljeća objavio dvadesetak albuma.

Nepobitno, diskografski mu je opus koliko obiman toliko i razbarušen, sačinjen od albuma s vlastitim pjesmama i obradama drugih izvođača, neujednačen i obilježen usponima i padovima u kvaliteti. Ipak, od "Heartbreakera" (2000.) do "Prisonera" (2017.) našlo bi se još barem osam antologijskih albuma zbog kojih su Ryana Adamsa mjerili s Neilom Youngom, Bobom Dylanom, Gramom Parsonsom i Steveom Earleom. Takav aršin malo koji kantautor uspijeva podnijeti, ali Ryan je, kako god okrenuli, postao jedan od najboljih u dugoj tradiciji američke kantautorske (rock) glazbe.

Veličanstveni koncert

Njegov trosatni nastup 2002. godine u minhenskoj Georg Elser Halle - kojom je protutnjao u stilu Stonesa iz vremena dvostrukog albuma "Exile On Main St.", The Banda, Flying Burrito Brothersa pa i Springsteena s The E Street Bandom, uz osobine usporedive s karizmatičnošću mladog Dylana, erotičnošću Jima Morrisona, autodestruktivnošću Cobaina, melankolijom Parsonsa, emotivnošću Neila Younga, nihilizmom Iggyja Popa, grijesima Hanka Williamsa, odmetništvom Stevea Earlea i obješenjaštvom Keitha Richardsa - i danas smatram jednim od najimpresivnijih koncerata kojem sam ikada svjedočio. Ako se zbog životnog stila zamalo pridružio famoznom "klubu 27" ili postao notorni pijanac poput Paula Westerberga iz The Replacementsa, ipak je uspio ostati na nogama, izuzetno ga cijene i John Fogerty i Stephen King, a prikupio je i sedam nominacija za Grammy.

Dakle, rado sam i često pisao o Adamsu, a činim to evo i sada, premda je "Wednesdays" s konca 2020. godine većina kritičara zaobišla u širokom luku, ne zato što je taj album loš, nego zato što danas nije uputno baviti se s bilo kojim djelom njegovog vlasnika. Naime, u veljači 2019. godine sedam žena je u podužem članku u New York Timesu optužilo Adamsa da ih je emocionalno zlostavljao i nedolično se seksualno ponašao prema njima.

Ukratko, optuživale su ga za neprimjerene poruke, nagovaranje na seks, emocionalne ucjene, seksualno uznemiravanje i tome slično. Među njima su i kantautorice Phoebe Bridgers i Mandy Moore koja je neko vrijeme bila i udana za Adamsa te jedna maloljetnica. Navodno je špranca bila da će im pomagati u karijeri, a zauzvrat ih je pokušao nagovoriti na romantičnu vezu i seksualni odnos. Ako bi rekle "ne", kako je to napisano u New York Timesu, Adams bi im kočio karijeru.

Adams se ispričao svima koje je povrijedio, isticao da za tu maloljetnicu s kojom je razmjenjivao SMS poruke nije znao da je maloljetna, no ništa nije pomoglo. U očima medija postao je označen kao seksualni predator, doduše ne baš u rangu Harveyja Weinsteina koji je i optužen i osuđen za svoja nedjela. Na kraju optužbi iznesenih u članku primio se i FBI, da bi nakon polugodišnje istrage njihovi istražitelji zaključili da nema osnova za podizanje optužnice.

Moguće je, zaključujući iz onoga što smo čitali i iz Adamsovih reakcija nakon toga, zaključiti de je Ryan Adams prešao crtu primjerenog ophođenja sa ženama i moguće je, na kraju priče, da je moj omiljeni kantautor gad. Takvo je rezoniranje vjerojatni razlog gotovo potpunog kritičarskog ignoriranja njegova posljednjeg uratka, albuma "Wednesdays". Preskočili su ga i oni koji su Ryana donedavno uzdizali u nebesa.

Jedno važno pitanje

Adamsov slučaj otvara jedno važno pitanje u vremenu političke korektnosti u kojem živimo. Što, dakle, činiti s jednim senzibilnim djelom s niskom lijepih, pretežito akustičnih ljubavnih pjesama? Što činiti s albumom kojim se Ryan ispričava onima koje je povrijedio, dotiče svojih demona i nedavnih optužbi te se oprašta od preminulog brata Chrisa? Pitanje, naravno, nije novo. Konačno, kovanica "sex, drugs & rock'n'roll" zacijelo nije nastala tek tako. Dovoljno je samo sjetiti se kako je Ike šamarao Tinu Turner ne bi li dala sve od sebe za studijskim mikrofonom, što je ogavno, no jednako je tako nemoguće poreći da su "River Deep - Mountain High", "Workin' Together" ili "Nutbush City Limits" fenomenalni rhythm & blues i soul albumi.

Turneje Led Zeppelina i The Rolling Stonesa, između ostalog, bile su i poligon za seksualno iskorištavanje groupie djevojaka, a o čemu posredno svjedoče igrani film "Almost Famous" Camerona Crowea o imaginarnom bendu Stillwater i autobiografska knjiga "I'm With The Band" najpoznatije groupie djevojke Pamele Des Barres. Seksizam, mačizam i narcisizam odavno su popudbina rock, soul, country, blues i razne druge glazbe. Cijeli blues je nastao koliko na teškom životu američkih crnaca, toliko i na uživanju u seksu u kojem je žena objekt, a ne subjekt. Chuck Berry je i kao tridesetogodišnji muškarac volio šesnaestogodišnjakinje. Jerry Lee Lewis je oženio trinaestogodišnju rođakinju. A cijela ta mučna priča ne tiče se samo popularne glazbe: Knut Hamsun ili Ezra Pound, bez sumnje veliki pisci, otvoreno su podržavali nacizam, da spomenemo samo najnotornije primjere.

Demantirane optužbe

Nema sumnje, tako više ne bi trebalo biti, no slučaj Ryana Adamsa ponešto je drugačiji. Optužbe protiv njega iznesene u NY Timesu on je dijelom demantirao, a FBI nije našao razloga za sudski progon glazbenika. Većina onih koji sada šute o novom Adamsovom albumu očito pretpostavljaju njegovu krivnju. U redu, kažu oni, Adams moguće nije najgora vrsta predatora, ali vrlo vjerojatno njegovo ponašanje prema ženama nije prihvatljivo. Bolje se, rezoniraju oni, odlučiti za šutnju nego biti moguća žrtva optužbi za toleriranje seksulanog prestupništva. Ostaje nejasno znači li to da se ni ubuduće neće pisati o Adamsovim albumima i znači li to da je Adams za glazbenu kritiku, a time i za glazbenu industriju, zauvijek mrtav? Pa i onda kada njegova krivnja nije nedvosmisleno dokazana.

Slušatelji su "Wednesdays" na allmusic.com ocijenili ocjenom četiri, iako mu je kritičar tog sajta Stephen Thomas Erlewine dao ocjenu dva, a zgodno je navesti i pitanja koja na reddit.com a propos izostanka recenzija Ryanovog albuma "Wednesdays" nabacuje jedan korisnik: 1) je li to zato što je album objavljen nenajavljeno? 2) ili zato što Ryan više ne uživa podršku PR tima iz diskografske kuće Capitol koja distribuira njegove albume? 3) jesu li magazini i blogovi isprepadani jer bi pisanjem o Ryanovom albumu bili optuženi da promoviraju nekoga tko se navodno nedolično seksualno ponašao? 4) izbjegava li Ryanov tim medije jer bi čak i pisanjem o novom albumu mogli podgrijati medijsku priču o njegovom navodno nedoličnom seksualnom ponašanju? jesu li u današnjim medijima svi previše zauzeti pisanjem o Taylor Swift koja generira više klikova nego pisanje o Ryanu Adamsu?

Na to bih nadodao i još dva, moja pitanja: 1) nije li licemjerno zaobilaziti njegovo djelo ako formalno nije optužen ni osuđen za svoje postupke? 2) gdje su granice političke korektnosti?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 14:54