DR. ALBAN ZA JUTARNJI 'Učio sam za zubara, bio sam čistač, a roditelji su mi branili glazbu. Njima u inat napisao sam ‘It’s My Life‘ i proslavio se'

Kad je 1990. objavio debitantski singl “Hello Afrika”, ni sam Dr. Alban nije slutio da ima pjesmu koja će se prodati u milijunima primjeraka i postati svojevrsna himna “crnog kontinenta”.

Poslije prvog albuma, nazvanog po spomenutom hitu, već 1992. izdan je još uspješniji “One Love“, a 61-godišnji nigerijski glazbenik pravoga imena Alban Uzoma Nwapa, s adresom u švedskom glavnom gradu Stockholmu, u subotu 2. ožujka nastupit će u zagrebačkom klubu Boogaloo.

U ekskluzivnom intervjuu koji je dao za Jutarnji list Dr. Alban, između ostaloga, otkriva detalje iz vlastitog djetinjstva i što zapravo stoji iza njegova dance hita “It’s My Life”.

Odrasli ste u gradu Oguti u Nigeriji. Kakve vas uspomene vežu uz domovinu i koliko često idete u Afriku?

- Dolazim iz velike obitelji. Otac je radio kao liječnik, majka je bila domaćica, a imam devetero braće i sestara, koji su danas svugdje po svijetu, od Engleske i SAD-a do Švedske koja je već desetljećima moj dom. Samo ih je nekolicina ostala u Nigeriji, a njih posjećujem barem jednom godišnje. Imao sam divno djetinjstvo, ispunjeno igrom i smijehom, ali najviše školom - to je mojim roditeljima uvijek bio najveći prioritet i tu s njima nije bilo kompromisa. Htjeli su da sva njihova djeca budu obrazovana i uspješna i na tome sam im danas jako zahvalan, iako me kao klinca njihovo tjeranje na učenje često znalo izluđivati (smijeh).

Kako ste uopće završili u Švedskoj i koliko je život ondje drugačiji nego u Nigeriji?

- Stric diplomat radio je u nigerijskoj ambasadi u Stockholmu i moj posjet njemu rezultirao je trajnim preseljenjem u Švedsku. Jako mi se svidjelo gore na sjeveru i odlučio sam ostati. Kao što vidite, nisam požalio, ondje sam od svoje 23. godine. Najpozitivnija stvar u Švedskoj je odlična organizacija u svakom pogledu, nigdje nema nereda i kaosa, što se, nažalost, često susreće u Africi. A što mi najviše nedostaje iz domovine? Spontanost, onaj osjećaj da u bilo kojem trenutku možeš susjedu pokucati na vrata. Toga u Švedskoj nema, bez obzira na to koliko ste s nekim ljudima bliski, ne dolazite im u goste nenajavljeno. Trebalo mi je jako puno vremena da se na to naviknem.

Diplomirali ste stomatologiju. Jeste li uopće radili kao liječnik?

- Samo dvije - tri godine, onda sam se u potpunosti posvetio glazbi. Od doktorskih dana ostalo je samo dr. u mojem scenskom imenu Dr. Alban (smijeh).

sa suprugom Katrin Harmansson glazbenik ima dvije kćeri

Kako su izgledali vaši pjevački počeci?

- To je prilično zanimljiva priča. Naime, dok sam bio na fakultetu, trebao mi je novac za financiranje studija pa sam se zaposlio u jednom klubu u Stockholmu (Alphabet Street). Ondje sam prvo radio kao čistač, ali malo-pomalo, s vremenom, angažirali su me kao DJ-a, da bih na kraju postao i suvlasnik kluba. Zbilja sam uživao puštajući glazbu, a često sam i pjevao dok sam stajao za DJ pultom, što su gosti jako dobro prihvatili. A onda se dogodio taj sudbonosni susret s pokojnim producentom Dennizom Popom. I on je često radio kao DJ u istom klubu, čuo me kako pjevam i predložio da probamo nešto snimiti zajedno. Tako je nastala ‘Hello Afrika’, sve ostalo je povijest. Da nije bilo Denizza, nikad ne bih postao pop-zvijezda.

Jeste li uvijek imali potporu obitelji kad je glazba u pitanju?

- Zapravo ne. Roditelji isprva i nisu bili previše sretni. Nitko u mojoj obitelji nikad se nije bavio glazbom, svi su liječnici, pravnici, inženjeri... Otac i majka bojali su se da ću zapostaviti studij, pjevanje nisu doživljavali kao ozbiljan posao, nisu vjerovali da mi to može donijeti sigurnu budućnost. Pjesma ‘It’s My Life’ bila je moj odgovor na njihovo negodovanje, svojevrstan bunt s moje strane. Htio sam da me puste živjeti po mojim pravilima. No kad je došao uspjeh i kad sam im dokazao da mogu uskladiti fakultet i ljubav prema glazbi, promijenili su mišljenje i prihvatili to što radim.

Koji su izvođači najviše utjecali na vas kao glazbenika?

- Prva ljubav mi je Bob Marley i reggae općenito. Obožavam plesnu glazbu, sretne pjesme i njihovu energiju, dobru melodiju i pozitivnu poruku koju nose u sebi.

Koji biste savjet dali mladim glazbenicima koji su tek na početku svoje karijere?

- Budite svoji i ne kopirajte druge! Dajte si vremena i prostora za osobni rast i ne bojte se pogrešaka jer je ljudski griješiti i iz toga učiti. Nijedan početak nije lagan i ne ide sve uvijek glatko, ali samo praksom se dolazi do savršenstva. I meni se ponekad znalo dogoditi da me ‘pojede’ trema i da zaboravim tekst vlastite pjesme, ali i to prođe kad steknete dovoljno rutine, iskustva i samopouzdanja. I ono najvažnije, nikad nemojte dopustiti da vam slava udari u glavu, ostanite skromni i prizemni, cijenite svoju publiku jer, na kraju krajeva, isključivo zbog nje i postojite. Nema boljeg osjećaja od onoga kad pogledate u vlastitu prošlost i zaključite da ne biste mijenjali apsolutno ništa, a baš tako ja danas gledam na svoj život, i to me čini sretnim.

Uskoro pjevate u Zagrebu. Jeste li ikad bili u Hrvatskoj i što možemo očekivati od nastupa?

- Prolazio sam kroz Hrvatsku '90-ih, tada sam kratko i boravio u Zagrebu. Znam da imate fenomenalnu nogometnu momčad! Nadam se da ću sada naučiti više o vašoj zemlji. A što se koncerta tiče, prisjetit ćemo se najvećih hitova, bit će tu i najnoviji singl ‘Hurricane’, uglavnom očekujte presjek moje cjelokupne karijere, dobru zabavu i puno plesanja, nadam se!