Foo Fighters: Unatoč općoj tjeskobi, optimizam Davea Grohla je zarazan

Kako je krenulo, još dugo nećemo svjedočiti spektakularnim koncertima inozemnih izvođača poput onih dvaju nastupa Foo Fightersa iz lipnja 2019. godine jer se ovo "novo normalno", zapravo izvanredno stanje (koje nitko nema muda proglasiti) s pandemijom korone i dolaskom cjepiva na kapaljku odužilo preko svake mjere, a ako 2022. godine i krenu turneje velikih imena rock i pop glazbe, nitko neće imati novaca da ih plati i dovede u Hrvatsku. Do daljnjega, sjećanje na Foo Fighterse u pulskoj Areni ostat će poput uspomene na dane kad su rock bogovi posljednji put hodali Hrvatskom da bi ljudima donijeli rock'n'roll kao ljekovitu snagu i duhovnu hranu, ali cijelim bićem mogu osjetiti i upiti.

Netko će reći kako izostanak koncerata poput onih dvaju Foo Fightersa u Puli nisu od krucijalnog značaja za odvijanje života, no bez takvih svjedočanstava življenje za mnoge baš i nije uživanje. Takvi magični i veličanstveni nastupi ne samo da daju snage čovjeku da gura i dura dalje, nego predstavljaju nešto poput duhovnog prosvjetljenja i oživotvorenja čuda zvanog rock'n'roll, a time dolazimo i do biti postojanja Foo Fightersa u posljednjih desetak godina kao koncertne svetkovine unošenja svjetla i zvuka rock'n'rolla u mrak kojim smo već duže vrijeme ok(r)uženi.

To je ta njihova "Medicine At Midnight" koju je sukladno indijanskom pojmu "medicine man" ("vrač") primjerenije na hrvatski jezik prevesti pojmom "Vradžbina u ponoć" nego "Ponoćnom medicinom" ili "Ponoćnim lijekom". A kako se ta "vraždbina u ponoć", kad se nešto "paganski primitivno" poput rock'n'rolla pretvara u "božansku magiju", još dugo neće dogoditi uživo, pogotovo ne ovdje i ne s Foo Fightersima, ostaje nam pozabaviti se pitanjem je li družina Davea Grohla uspjela na novom albumu "Medicine At Midnight" prometnuti "ponoćnu vraždbinu" u "božansko čudo".

Uvaženi kolega Alexis Petridis iz Guardiana s kojim u mislima često polemiziram, jer je (prema staroj pjesmi Kinksa "Dedicated Follower Of Fasion") prečesto i samo "predani sljedbenik mode", donekle ispravno konstatira kako Foo Fighters nisu bend "koji svakim novim albumom iznenađuje svoju publiku nego spadaju u kategoriju izvođača koji trguju povjerenjem". Razlika je u tome što on na to gleda relativno negativno, a ja relativno pozitivno jer sam zamoren naglim i često neuspješnim zaokretanjem kursa ovih ili onih izvođača, ovisno ili neovisno o tome kako zapuhne neki novi modni vjetar, pa mi paše da postoje i oni od kojih znaš da ćeš dobiti to što i očekuješ.

Pri tome valja istaknuti kako Foo Fighters definitivno ne snimaju jedan te isti album iznova, ali i da to čine, tko bi im zamjerio? Naime, nakon što je Grohl s Nirvanom već jednom promijenio tijek povijesti rocka čini mi se glupo pred njega stavljati isti zadatak. Naprotiv, mnogo primjerenijim mi se čini da je Dave Grohl, umjesto da se zagubi u nekoj takvoj misiji ili zagine u njoj poput nesretnog Cobaina, uspio sebe prometnuti u "zlatnog rock boga" 21. stoljeća, odnosno u vremenu u kojem se tako nešto uglavnom ne događa ili se više ne bi trebalo događati, ako je vjerovati "predanim sljedbenicima mode". A ak ose i događa, treba to osuditi ili prezreti.

Foo Fighters "Medicine at Midnight"

Osobno, Foo Fighters su mi postali zanimljiviji otkako su odlučili postati classic rock bend, a to se dogodilo s objavom dvostrukog, električnog i akustičnog albuma "In Your Honor" (2005), nego da su nastavili tražiti prostor na kursu post-Nirvana alter-rocka. Dakle, to je prva velika promjena koju Alexis Petridis nije zapazio jer mu je promaklo da Foo Fighters nisu Grohlova Nirvana bez Cobaina, što baš i ne bi funkcioniralo, nego pokušavaju i uspijevaju postati Led Zeppelin za 21. stoljeće.

Potom mu je promaklo da je Grohl na "Echoes, Silence, Patience & Grace" (2007) pomirio postulate stadionskog rocka 70-ih s principima alter-rocka 90-ih, a na ultrabučnom, garažnom "Wasting Light" (2011) uspio hard rock tretirati poput hardcore punka i stvoriti fuziju kakva na razdjelnici između Hüsker Dü i AC/DC nije postojala te na "Concrete Gold" (2017) prometnuo Foo Fighterse u klasike rocka koji mogu igrati na prostoru omeđenom Beatlesima, Stonesima, Beach Boysima, Black Sabbathom, Queenom, Eaglesima i Motorheadom, a da sve funkcionira skladno i koherentno. Neosporno, u svemu tome je prepoznatljivo i nastojanje promicanja underogrounda u mainstream, a napisati da su classic-rock "Sonic Highways" (2014) i pop-rock "Medicine At Midnight" (2021) manje-više isti albumi je bedasto, no baš to čini Petridis.

Bit će da mu je promaklo da Foo Fighters na "Medicine At Midnight", premda navodi da mu nije, pokušavaju po uzoru na Davida Bowieja stvoriti neki svoj "Let's Dance", mada meni "Shame Shame" više nalikuje na "Fame" ili "Fashion" nego na "Let's Dance". Apstrahirao je i da su se Foo Fighters uspješno poigrali plesnim ritmovima po uzoru na poigravanje Stonesima s discom kasnih 70-ih pri čemu, naravno, Stonesi nisu postali "predanim sljedbenicima disca" nego su ostali fascinantno izdržljiv, ustrajan i neuništiv klasični rock bend koji iz zafrkancije odvali ama baš blistavu disco-rock pjesmu "Miss You".

Žanr su podredili sebi, umjesto sebe žanru, to su i dalje bili Stonesi, samo u koketeriji s discom, a slično ovdje čine i Foo Fighters u naslovnoj "Medicine At Midnight". Promaklo mu je i da je "No Son of Mine" opako blizu Motorheada, "Chasing Birds" krasna pop-rock balada u stilu Beatlesa, "Cloudspotter" funk-rock koji lako prelazi u furiozni arena-rock, a "Waiting On A War" protestna folk-rock pjesma koja se pretvara u atomsku hard rock eksploziju. Imati šest tako različitih pjesama, tako dobro izbalansiranih na jednom albumu od samo devet skladbi u trajanju od 36 minuta, čime se dobilo na kompaktnosti, protočnosti i slušljivosti, vrijedno je barem kritičarski realnog rakursa.

Za kraj, uvodna "Making A Fire" je s dječje jednostavnim, ali i stadionski moćnim refrenom, pravo slavlje života, makar i u iščekivanju povratka starog normalnog doba, "Holding Poison" poput rokačine sa zvrndavim sintisajzerskim umecima u stilu Queens Of The Stone Age koje je Grohl itekako pomogao, a novovalna "Love Dies Young" zgodna parabola između gitarističkih rješenja ranih U2 i bas dionica u stilu New Ordera.

Ako "Medicine At Midnight" i ne bi bio moj prvi izbor za "subotnji tulum" - kako to sugerira Grohl čiji je optimizam, unatoč općoj društvenoj tjeskobi i neupitnoj krizi rocka, zarazan - doista je posrijedi album bez balasta, dizajniran da i s pjesmama s njega Foo Fighters ponovo razvaljuju arene, festivale i stadione. Kada i ako se vratimo u staro normalno ili kako to veli Dave: “Željan sam velike starinske plate znojnog i zaglušujućeg rock'n'rolla uživo". A tko nije, dragi moj Dave? Upravo to i nudi album "Medicine At Midnight", no s više pop prizvuka i plesnih ritmova nego na prethodnim izdanjima Foo Fightersa koji nisu zatrli sebe i svoju suštinu da bi rock zaigrali na malo drugačiji način.

I kao bend koji, to je jedino u čemu se slažem s Petridisom iz Guardiana, prvenstveno igra ulogu jednog od najvećih live rock izvođača kojima albumi služe kao sredstvo za turneje, a ne obrnuto. Ipak, želim dometnuti da bi se u 70-ima ili 80-ima, pa i u 90-ima, ovakvi albumi iščekivali s dugim iščekivanjem i velikom pažnjom pa onda i bili ne samo drugačije medijski tretirani nego i pomnije vrednovani. Minulog petka, takva su vremena, "Medicine At Midnight" bio je samo jedan od desetak albuma koje sam prebacio u "favorite" na mom "streaming računu", a to znači da ću ovog tjedna barem toliko novih izdanja i preslušati. Zato i padamo u zamku da podjednako pristupamo i bitnome i nebitnome. I titanima rocka poput Foo Fightersa i nekom novom "predanom sljedbeniku mode" kojeg se koliko sutra vjerojatno više nitko neće sjećati.