FOTO: NASTUP NAŠEG GLOBALNO NAJBOLJEG ROCK BENDA Night Beats sjajni, ali ipak u sjeni The Bambi Molestersa

Ne vodim evidenciju o koncertima kojima sam tijekom posljednjih tri pol desetljeća prisustvovao pa time ne mogu ni precizno konstatirati koliko sam puta u proteklih dvadesetak godina uživo gledao i slušao The Bambi Molesters, ali zacijelo je to više od trideset, možda i četrdeset nastupa.

Dakle, ako se neki bend u mojim očima imao šansu okliznuti uživo onda su to The Bambi Molesters, no godine idu i idu, a Dalibor, Dinko, Lada i Hrvoje nikako da me razočaraju, ne samo kao glazbenici nego i kao ljudi s kojima je izuzetno ugodno pričati o svemu i svačemu, posebice o glazbi koju poznaju i prate s mnogo ukusa i stila.

Taj istančan ukus i besprijekoran stil izuzetno su važni i za glazbu koju The Bambi Molesters - globalno gledan naš najkvalitetniji i najuniverzalniji rock bend - izvode jer jako malo sastava u svijetu, ne samo u nas, posjeduje tako maestralan osjećaj za melodije, razvoj glazbenih tema, aranžmane i estetiku kojom povezuju niz žanrova u jednu posve osobenu mješavinu. Sve je to bilo iznova jasno na još jednom koncertu The Bambi Molestersa u Tvornici kulture na kojem su ovaj put udružili snage s Night Beats iz Seattlea koji su nam isporučili sve ono što pretprošle godine na Jarunu nismo dobili od The Black Keys.

Naime, premda su Night Beats krenuli iz teksaške psihodelije 60-ih i fascinacije bendovima poput The 13th Floor Eleveators s čijim su Rokyjem Ericksonom turirali, baš kao i s po mnogo čemu srodnim The Black Angels koje poznaju iz teksaškog glavnog grada Austina iz kojeg također potječu, a The Black Keys iz opčinjenosti starim bluzerima iz Mississippija poput R.L. Burnsidea i Juniora Kimbrougha, danas su ta dva benda stilski i sadržajno vrlo bliski. Oba se danas dotiču i psihodelije i garažnog rocka i surfa, a ne bježe ni od pop melodija, beata 60-ih ili glam-rocka 70-ih pri čemu gitara Dannyja Lee Blackwella, koji izgledom baca malo i na Che Guevaru, zvuči neodoljivo masno i saftno, a sjajna je i ritam sekcija ležernog, no vještog basista Roberta Levona Beena, koji pak sliči nekom mladom meksičkom buntovniku iz 20-ih ili 30-ih godina 20. stoljeća i Jamesa Traegera koji bubnjeve povremeno tretira poput Animala iz Muppetsa.

S obzirom da nam takvi bendovi dolaze prerijetko, bila je prava šteta propustiti takvu poslasticu uz napomenu da bi Night Beats na solo koncertu vjerojatno gledalo tek stotinjak ljudi, a u tandemu s The Bambi Molestersima ipak petstotinjak konosera u napola pregrađenoj Tvornici.

I taman kad čovjek pomisli kako će se morati pošteno namučiti da zasjene jako dobre, uvjerljive i prilično bučne Night Beats, izađoše The Bambi Molesters, skulirani kao uvijek, uštekaše se i opet ispadoše boljima od trenutno jednog od najzanimljivijih mlađih američkih rock'n'roll bendova. Nevjerojatno je kako The Bambi Molesters grade dinamiku nastupa i kako je to uvijek genijalno, čak i kad neki od nas napamet znaju s kojim će skladbama dokusuriti publiku i ponovo je ostaviti u transu kao što to čine s “Latinijom” ili “La Brutom”.

>>> FOTOGALERIJA

Takva “nadmetanja” odavno za njih nisu veliki izazov, ali još je bitnije što svako toliko ti sjajni ljudi iz Siska ovdje pomognu onim bendovima koji im se dopadaju, bez obzira jesu li to Night Beats koje nisu ni upoznali ili su posrijedi prijatelji iz finskih Flaming Sideburnsa koje su pozvali koncem 2014. godine na “Sonic Bullets Festival” čiji smo nastavak u neku ruku dobili kroz ovaj koncert. Stoga bi bilo super kad bismo u nekoj sličnoj kombinaciji dočekali i “dvoboj” The Bambi Molestersa s barem nekim od slijedećih bendova. Spomenuti The Black Angels bi u takvom tandemu legli kao šamar budali, ali zašto ne i Reigning Sound koje Dalibor obožava, The War On Drugs čiji je Kurt Vile jednom nastupio u Tvornici, The Chills čiji je povratnički album priično u skladu s estetikom The Bambi Molestersa, zatim Alabama Shakes ili Sharon Jones & The Dap-Kings sa svojim crno-bijelim rock'n'soulom, My Morning Jacket s widescreen psihodelijom, The Sonics dok još imaju snage doći u Europu...

Jamčim glavom da postoji poduži niz fenomenalnih američkih, australskih i skandinavskih, što mlađih, što starijih rock bendova koje nikada nismo imali prigodu vidjeti i čuti uživo u Zagrebu ili Hrvatskoj, ali pitanje jest koliko za njih, sa ili bez pomoći The Bambi Molestersa, ovdje ima publike, a time i promoterskog rezona da se “privedu na obavijesni razgovor”.