Frusciante otišao: Peppersi i bez njega dovoljno dobri

Kako zamijeniti zlatne ruke - inače posve izbrazdane ožiljcima, posjekotinama, strugotinama i opekotinama - Johna Frusciantea, jednog od tri najmaštovitija i najbolja gitarista današnjice čiji je osjećaj za zlatni rez nepogrešiv kao na slikama Da Vincija, bilo je majka svih pitanja za Pepperse. Gotovo svaki Fruscianteov ton, osim što je prepoznatljiv poput tonova Hendrixa i Younga, dizao je valove emocija, a prekrasno jednostavnim rješenjima Frusciante se upisao u knjigu besmrtnih bogova rocka iako je njegova tiha i plaha narav - u što sam se uvjerio prije osam godina u Milanu - posve drukčija od statusa koji je zadobio veličanstvenom svirkom.

Konačan odlazak

Zamijeniti takvoga gitarista pothvat je usporediv s idejom da na konopcu bez sigurnosne mreže prijeđete Grand Canyon. Šanse za uspjeh nisu velike, a Peppersi su takvu razvalinu već pokušali premostiti kad je Frusciante prvi put napustio bend. Zamijenili su ga Daveom Navarrom iz Jane’s Addictiona koji je umislio da je bog rocka iako je tek naporan, bespotrebnim akrobacijama sklon gitarist. Nakon remek-djela “Blood Sugar Sex Magik” (1991) uslijedio je “One Hot Minute” (1995), bez premca najgori album Peppersa. Svaka čast pokojnom Hillelu Slovaku koji je s Fleaom zadao punk-funk kurs Peppersa, ali sve najuspješnije albume Peppersi su snimili s Fruscianteom, koji ih je drugi put napustio 2009. godine, zamoren idejom da i dalje svira u jednom od najvećih i najpopularnijih bendova današnjice.

Ako su s Fruscianteom Flea i Smith i mogli biti na autopilotu, ovdje nije bilo opuštanja. Klinghoffer je ekonomičan i funkcionalan-gitarist, očito inspiriran The Edgeom i britanskim post-punkom, pa s white-funkom i Talking Headsima, ali ipak ne uspijeva pokriti sav onaj prostor koji je tako lako pokrivao Frusciante. Ta rupa se osjeti, a da bi bila manja, Flea i Smith su morali svirati što više, a Kiedis pjevati što melodioznije.

Peppersi se nisu odrekli funk-rocka kojem su pridružili i post-punk i alter-disco, što je najočitije u “Monarchy Of Dance”, “Factory Of Faith”, “Look Around” i “The Adventures Of Rain Dance Maggie”. “Happiness Loves Company” i djelomice “Even You Brutus?”, obje s klavirom, idu pak neočekivanim tragom pop-hitova Madnessa ili Blura.

Femi Kuti kao predgrupa

“Did I Let You Know”, u kojoj je Flea sjajno uletio kao jazz trubač, “Ethiopia” i zaključna “Dance Dance Dance” - uvjetno rečeno - inspirirane su afro-beatom i one su ključ za dešifriranje zašto su Peppersi za europsku turneju odabrali Femija Kutija i njegovu trupu da im budu predgrupa. “Brendan’s Death Song”, pak, gotovo je folk-rock balada o nedavno preminulom Brendanu Mullenu koji je prvi dao šansu Peppersima da nastupe u jakom klubu, a na rubu balada su i prilično lijepe “Police Station” (najuspješnija pjesma na albumu) i “Meet Me At The Corner”. Ima u pjesmama iz posljednje trećine i nešto od popičnosti Beatlesa, iako Flea ističe da je uoči ulaska u studio bio zakačen na “Exile On Main St” i “Tattoo You” Stonesa. Sve u svemu, nije pogrešno reći kako je posrijedi posve drukčiji, pa i moderniji album od “Stadium Arcadium”, ali ne nužno i bolji. “I’m With You” kao da je razlomljen na dva dijela, možda zato što je sniman u dva različita studija, iako se čini da tom dojmu više pridonosi ideja Peppersa da se uz Rubinovu pomoć iskušaju u dva-tri glazbena žanra s kojima prije nisu koketirali. S jedne strane jammaju više nego na prethodna tri albuma. S druge strane odlučili su ubaciti klavir i posve zaigrati na kartu pop-benda.

Odmor na plaži

No, tri-četiri skladbe ipak su nekako nezamjetne, ravne i blijede u komparaciji s kohezijom “Californicationa” i “By The Way”. Usto, Peppersi su na “I’m With You” najupečatljiviji tamo gdje su se približili nekoj blagoj i nježnoj pop-psihodeliji o “životu i smrti”, odnosno nadanjima i očekivanjima koja čak i u Kaliforniji znaju biti iznevjerena, a nešto manje uspješni kad se doimaju poput Gang Of Four na odmoru na nekoj od kalifornijskih plaža.