OSVRT NA MEGALOMANIJU

GATUZO The Black Keys na zagrebački način

 Facebook
Najdojmljiviji album u opusu tog dvojca, jednog od rijetkih u Hrvatskoj i regiji koji bez srama i zadrške svira rock’n’roll i blues-rock, a ne trenutno moderan indie-rock

Tijekom studenoga zagrebački dvojac Gatuzo, čiji je gitarist i pjevač Damir Trkulja-Šiljo jedno vrijeme svirao gitaru u Majkama, nastupio je na “festivalu novog zvuka”, odnosno nedovoljno afirmiranih izvođača RockOff u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja. Mjesec dana kasnije Croatia Records Gatuzu objavljuje album “Megalomania”, malo prije Božića, dakle u periodu koji je na sređenijim diskografskim tržištima poslovično rezerviran za najtiražnije izvođače. U tome nema logike, kao ni u mnogočemu drugome na urušenom domaćem diskografskom tržištu, ali dobro je što “Megalomania” u spektru onoga što u nas izlazi na albumima sadrži i smisao i svrhu.

Prije svega, četvrti album u deset godina opstajanja Gatuza na ovdašnjoj sceni ujedno je i najdojmljiviji u opusu tog dvojca, jednog od rijetkih u Hrvatskoj i regiji koji bez srama i zadrške svira rock’n’roll i blues-rock, a ne trenutno moderan indie-rock u koji se počelo trpati gotovo sve, svašta i svakoga tko u ruci drži (električnu) gitaru. Nije tomu tako samo zato što su gosti Šilji i bubnjaru Goranu Martinjaku u “Povrijedili smo jedno drugo” Goran Bare, a u “Šutnji” Saša Antić iz TBF-a. Svaka čast gostima, ali i bez njih bi spomenute dvije pjesme bile jake i upečatljive. Ono što najviše plijeni pažnju na “Megalomaniji” je spuštanje turaže, odnosno brzine pjesama s viškom stihova, što je često bio problem Gatuza, te posvećivanje veće pažnje melodijama i refrenima. Zbog toga je Šiljo napokon “prodisao” i kao pjevač, a ne samo izražajan gitarist kakvim se potvrdio već na debi albumu “Noge/ruke/glave”. Profitirao je i Martinjak koji sve više svira bubnjeve umjesto da ih samo “zakucava”.

Naravno da se i zbog postave nameće paralela između Gatuza i The Black Keys, no dok je ranije ta poveznica bila tek na simboličnoj, više vizualnoj nego auditivnoj razini, sada je tome tako i u autorskom dijelu posla. Ne, Gatuzo ne kopiraju The Black Keys, ali se doimaju poput njihove braće po oružju. Ta transformacija, jer Gatuzo je ranije više bio nalik Libertinesima, započela je na albumu “Gdje idemo”, no tek je na “Megalomaniji” provedena do krajnje konzekvence, posebice kada na ljepljive rifove i osunčane solaže - kakvih se ne bi posramili ni Dan Auerbach, The Edge, Josh Homme, John Frusciante ili Turner i Cook iz Arctic Monkeysa - Šiljo zalijepi falsetizirani vokal.

Na tako konstruirane melodije, često s crtom melankolije, sjete i tuge, dobro liježu i stihovi o raspadima ljubavnih veza i prijateljstava, boli i sramoti, čežnji za pripadanjem i žudnji za slobodom od okova ove ili one vrste. U eri novog vala album poput “Megalomanije”, premda je mogao i biti nešto kraći od obimne 54 minute, slavili bi na sva zvona i poslije smatrali kultnim. Prestanite živjeti u prošlosti i prigrlite Gatuzo jer je posrijedi važan i značajan bend kojem od srca želim što više publike.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 23:32