Gibonni: Muž ženi treba ostaviti gnijezdo. Dok je ‘u lovu’, da je sigurna

On je jedan od najprodavanijih i najnagrađivanijih autora, majstor balade, pjesnik trenutka koji svoje i tuđe emocije besprijekorno pretače u stihove. On je Zlatan Stipišić Gibonni, a nedavno je publici predstavio album “Familija” koji je ovaj put odlučio snimiti s još jednim glazbenim velikanom, prijateljem Oliverom Dragojevićem. U iskrenom razgovoru opisivao je svoje emocije, razmišljanja...

Istina u stihu

TAMARA: Pa recite mi zašto uopće pišete? Jel to neko samoiscjeljenje? Ili je to možda zbog publike ili nečeg trećeg?

GIBONNI: Govoriš o sebi i o ljudima koji su ti bliski, o stvarima koje nećeš spomenuti u normalnom razgovoru. Čovjek bi bio lud da se u normalnom razgovoru toliko otvori. Mislim da su pjesme iskrenije od nas. Nikad ne pričam tako kao što sam u stanju reći pjesmom. Mislim da nisam jedini. Upoznao sam dobrih i priznatih autora i svi su zanimljiviji i spiritualniji u onom što su rekli u pjesmi nego što će ti reći u razgovoru. U razgovoru možeš biti ciničan, zajedljiv, duhovit, ali ipak je najbolji oblik izražavanja pjesma. Tako to bar ja vidim.

TAMARA: Mora li pjesma biti autobiografska da bi bila iskrena? Ili čovjek ne mora doživjeti nešto da bi mogao o tome pisati?

GIBONNI: Ne moraš doživjeti, ali moraš proživjeti. To možda čak najbolje razumiju pisci. Nije nužno da si bio u Danskoj u 11. stoljeću da bi mogao dobro režirati Hamleta. I bez toga se možeš uživjeti u taj lik. Kad pišem, imam stvarne ljude u svojoj glavi. Što je veća količina istine, to je pjesma bolja. Znači, ne mora nužno priča biti o meni, može biti o tebi, ali sam tu priču morao čuti i osjetiti. Uđeš sebi i drugima pod kožu. Dođu neke situacije koje baš možeš doživjeti kao da su tvoje. Kao da se tebi dogodilo, u nečem se prepoznaš. Kao da si stvarno bio tamo. Pa se onda neko tvoje iskustvo isplete s iskustvom drugih ljudi... Kako god bilo, mora bit proživljeno.

Zaljubljenost, ljubav

TAMARA: Koji bi vas stih neke vaše pjesme najbolje opisao, gdje je riječ baš o vama, a ne o nekom drugom?

GIBONNI: Nekako doživljavam onu ‘dajem ti verse i note’, znači dajem ti stihove i svoju glazbu ‘kao šarene perle na dar’. U tome baš vidim sebe. Kako ljudi kad su zaljubljeni ne bi smjeli buditi jedan drugog iz tog stanja. To je onaj prvi stadij kad ne vidiš ni jednu manu. To je čarolija. Ono kad lebdiš metar iznad zemlje... Volim pisati o tome da ljude ne treba buditi iz tog osjećaja.

TAMARA: Puno je pjesama napisano o zaljubljenost i ljubavi. Gdje zaljubljenost prelazi u ljubav, kad se bira da ćeš biti samo s tom jednom osobom?

GIBONNI: Na svijetu ima 7 milijardi ljudi, 3 i po milijarde žena i isto toliko muškaraca. Sigurno svatko od nas ima svoga para, samo je pitanje koliko smo se zaigrali i sami sebe uvjerili da je to taj. Taj pravi, ta prava. Trebaš slušati svoju kožu. Naše tijelo uvijek bolje zna nego naša glava. To mislim. To bi bila zaljubljenost. A ljubav je ono nešto trajno što podrazumijeva i zaljubljenost i strašno važnu fizičku privlačnost (jer bez fizičke privlačnosti sve je to samo prijateljstvo). Ne možeš imati vezu kao firmu, iako to u nekim kulturama funkcionira, ali nekako vjerujem da što više pušeš u vatru zaljubljenosti, veza će biti bolja. Dobro je da je ljubav slijepa, da čovjek puno ne misli, nego osjeća. Moraš se ponašati kao da je Valentinovo barem jedanput tjedno. Što se braka tiče, ženi je važno da se može osloniti na svog čovjeka, da on nije neka travka koja se ljulja na svakom povjetarcu. S druge strane, važno je da muž ženi može ostaviti gnijezdo dok je on ‘u lovu’, da sve nađe na svome mjestu, da ona ne izgubi glavu s prvom kišom. Mislim da je velika stvar za ljubav da ljudi mogu računati jedno na drugo. Meni se to čini jako važno.

TAMARA: Što je najvažnija stvar na svijetu? Je li to obitelj?

GIBONNI: Pa sigurno je. Zato što su to ljudi koji računaju na tebe i ti ih voliš i ne smiješ se povijati na povjetarcu, nego moraš biti tu za njih. To je tvoja familija, oni te vole i računaju na tebe, stoj iza nje.

‘Sto godina samoće’

TAMARA: Slušate što od domaće glazbe?

GIBONNI: Borim se da mi ne promakne neki novi talent. Ne divim se stilovima. Uvijek to naglašavam. Kad pišu kritike i recenzije, ljudi možda pišu u dobroj namjeri, pismeni su, to ne mogu umanjiti. Ali mislim da im nije jasna moja namjera. Volim talente i njima se klanjam. Nije važno odakle dolazi talent, iz jazza ili punka. Kao što ljudi vole filmove. Ne možeš reći: volim samo kaubojske filmove. Što će onda biti? Propustit ćeš ‘Kuma’, propustit ćeš ‘Forresta Gumpa’. Neke super filmove ćeš propustiti ako voliš samo vestern. Ili netko voli samo ratne spektakle. Kakve su to gluposti? Ne možeš voljeti samo žanr, mislim, strašno te limitira ako si vezan samo za jedan stil.

TAMARA: Što čitate?

GIBONNI: Volim latinoameričku književnost, magijski realizam. To mi je blisko jer sam Mediteranac. Mediteranci i Latinosi su jako slični u nekom praznovjerju, u načinu kako razmišljamo o ljubavi. Kod nas je sve fatalno i začinjeno barutom i strastima u nekom express loncu. Meni je to jako blisko čitati. Puno volim i Raymonda Carvera koji ne pripada tom svijetu i miljeu. Ali meni je srce i dalje tamo negdje među kolumbijskim i argentinskim piscima. Evo, to mi se sviđa u latinoameričkoj književnosti. To što nema granica ni limita. Stvarno odu, prijeđu sve granice normalnog. To mi je uzbudljivo.

TAMARA: Meni je Marquezova ‘Sto godina samoće’ odlična. To sam davno čitala, ali neke druge njegove? ‘Ljubav u doba kolere’?

GIBONNI: Odlična, ali meni su najbolje: ‘Sto godina samoće’, ‘Jesen patrijarha’ i ‘Dvanaest hodočasnika’. Smatram da su to njegove tri vrhunske knjige. Iako je najveći komercijalni uspjeh uz ‘Sto godina samoće’ postigla ‘Ljubav u doba kolere’, meni je najbolja ‘Jesen patrijarha’. Ne znam koliko puta sam pročitao tu knjigu. Volim neke knjige koje su mi pomogle. Ima knjiga koje su izvanredne, poput ‘Zovem se Crvena’ Orhana Pamuka. Ne sjećam se što me se u posljednje vrijeme tako dojmilo kao ta knjiga. Živiš od knjige do knjige. U međuvremenu pročitaš, između velike i velike knjige, 50-ak manje velikih (smijeh), ali eto, u nadi da ćeš naići na tu svoju koja te pomakne, i ima ono nešto u sebi.

Rani bunt

TAMARA: Kad čovjek ima na umu vaše pjesme, gotovo svaka je velika uspješnica, teško je povjerovati da nemate neku šablonu po kojoj pišete. Imate li?

GIBONNI: Imam svoje stvari koje su me taknule, do mene došle, i jednostavno imam neke teme o kojima pišem, koje su moja otvorena pisma, prvo prema sebi pa i prema ljudima kojima sam ih namijenio.

Moram reći da nije jednostavno kad imaš malo veći broj autorskih albuma iza sebe. Onda se ipak skupi stotinjak pjesama. U jednom trenutku postanu čak i teret. Jer kad si mlad i imaš bend, pa si onda u garaži, jako ljutit na svijet, oca, mater, državu, curu koja te ne voli - a koza jedna, trebala je, razumiješ. Jako si ljut, imaš razloga.

Onda krene drugi album, malo si popravio životnu situaciju. Možda si malo ljut na cure. Još si možda ljut na oca, na mater više nisi. Malo otupi ta oštrica. Prva dva albuma svima su bunt i obračuni. A s kim ću se ja više obračunavati? Jedino što mene može očarati i razočarati su ljudi. Više nema nekakve populacije protiv koje bih se ja borio. Razgovarao sam jedan put s Arsenom i on mi je rekao: ti si lirik, nisi ti za barikade. I ja se s njim slažem. Nisam taj tip, autor.

TAMARA: Eric Clapton ima pjesme koje više uopće ne svira na koncertima, primjerice ‘Tears in Heaven’. Imate li vi neku takvu?

GIBONNI: Imam, imam… Postoje pjesme za koje znam da su dobre, stojim iza njih i potpisujem ih, ali više nisam u toj situaciji. Više nisam u situaciji dok to izgovaram da vjerujem u to. Ima nekih pjesama iz prve faze, ne bi ih sad nabrajao jer se ne bih osjećao dobro. To je kao neka pjesma i situacija koja nije više istina. Bila je istina prije 20 godina, ali sad to više nije istina i ne želim, ne mogu se uživjeti u to. Mislim da bi bilo dobro da čovjek kad pjeva, osim što zabavlja druge, stoji iza toga. Malo sebično, želim da meni bude dobro, da ja vjerujem u to što radim, i onda se to nekako proširi na ljude koji su meni slični. Nema mjesta za pjesmu u koju više ne vjerujem. Ne da bih se ja nje odrekao, jer mislim da sam bio iskren kad sam je napisao. Možda sam bio jako ushićen kad sam to pisao, ali više nisam... Mislim da je to poštenije, napustiti neka mjesta.

TAMARA: Osobno bih došla do zaključka da ste pomalo samotnjak. Jeste li? Ili ste neki prikriveni društvenjak, ali volite probrano društvo?

GIBONNI: U stvari sam jako socijalan, ljudi me inspiriraju i volim provoditi vrijeme sa svojim prijateljima koji su zaista osebujni likovi, ne znam jesam li ja birao njih ili oni mene... To su ljudi najjednostavnijih mogućih zanimanja do ljudi koji su u nekim suludim, drukčijim zanimanjima. Biram sebi ljude poslije kojih se osjećam na dobitku, punih baterija. Postoje ljudi koji me prazne i njih zaobilazim u širokom luku tako da sam u tom smislu sebičan i prepreden (smijeh). I imam ljude koji me stvarno inspiriraju, iz različitih svjetova i različitih zanimanja. Primjerice, imam prijatelja s kojim rado provodim slobodno vrijeme, koji radi na naftnoj platformi, jednom su ga zarobili somalijski gusari! Čovječe, kad njega slušam, to je isto kao kad unuk sluša baku... Kako ga somalijski gusari čuvaju u nekom podrumu, užas... I to rade nekakvi klinci, tinejdžeri oduzeti od narkotika, s kalašnjikovom u ruci. S druge strane, imam prijatelja koji se bavi voćarstvom, uživam ga slušati, s kojom ljubavlju on pokušava dobiti neku sortu koje je bilo na Lastovu početkom prošlog stoljeća, neku sortu limuna... Toliko ljudi iz različitih svjetova, a meni je najvažnije da se uz njih mogu nasmijati, s njima se osjećam pun. To je zapravo moj hobi. A imam i prijatelja kojima sam ja dosadan i jedino priznaju Mišu Kovača (smijeh), nisu opterećeni time što ja radim, njima je to dosadno, ali vole me kao osobu. Važno mi je koliko ljudi u sebi nose vedrine. Volim ljude koji prave prijatelje, a izbjegavam ljude koji prave neprijatelje. Postoje razgovori koji nekamo vode i razgovori puni frustracija koji ne vode nikamo. Izbjegavam te frustrirane. Ako netko mora bit lud u društvu, to mjesto je zauzeto, to sam ja, ja sam problematičan (smijeh). Volim nekad i pobjeći, kad dođe do zamora. Volim biti u prirodi, volim te uvale bez signala, šume, volim biti u prirodi sam. To mi je spas. Malo sam u tim stvarima hipi. Volim električnu gitaru, a opet nekad mislim da bih se odlično snalazio u planinarskoj kući na Velebitu na primjer.

TAMARA: Imate li nekakav filter? Je li to neka osoba? Na primjer, nešto napišete i onda pošaljete toj osobi, npr. Nikši Bratošu, pa će on reći valja li to ili ne valja? Ili apsolutno vjerujete svojoj prosudbi?

GIBONNI: Nekako moram biti ohol kakav jesam (smijeh) po prirodi… Najviše vjerujem sebi, a pred Nikšom se hvalim. Zato što je on taj koji to uspije čuti, on je operiran od taštine, on se toliko veseli kad je nešto dobro. Njemu ne volim pokazati kad sam nesiguran, zato što me on počne nagovarati da je dobro nešto u što nisam siguran sto posto.

Pjesme za druge

TAMARA: Pišete pjesme za druge?

GIBONNI: Rijetko, samo za Olivera sam pisao, pisao sam za Dinu dok je bio živ, njemu sam napisao 17 pjesama. On se strašno ljutio što nisam 117 (smijeh). Puno sam na njega bio ponosan, bili smo prijatelji, neću reći od malih nogu jer četiri godine je strašno velika razlika kad si u osnovnoj školi. On je išao u srednju školu, ja sam išao u osnovnu, njemu sam bio balavac, on je meni bio narodni heroj. Ali godinama kad smo se približili, onda smo stvarno bili pravi prijatelji. I ja sam njemu stvarno od srca nekoliko puta uskočio kad sam mogao, nekoliko puta nisam želio, imali smo i ozbiljnih svađa zbog nekih stvari koje su mi kod njega išle na živce, ali nas je opet to povezivalo kad smo radili. Kako bi rekao, baš smo nekako bili u dobrom paketu. Na to sam ponosan. Stvarno je napravio nekoliko pjesama koje su sasvim promijenile svijest o tome kako domaća glazba može izgledati.Oliver me inspirira jer ima glas koji će se roditi opet za sto godina možda… On je takav, jedan jedini, prošao je svašta u životu, tako da se to čuje. Kod pjevača je važno da nema samo boju glasa i pjevačku tehniku. Bitno je ono što se čuje, a najviše se čuje karakter čovjeka. Oliver je takav kad pjeva, on stoji iza toga kao da je njegovo.

TAMARA: Oliver nije napisao sebi nijednu pjesmu?

GIBONNI: Mislim da je napisao četiri.

TAMARA: Tko vas može zadovoljiti? Jel stvar vokala ili?

GIBONNI: Stvar je u tome da me uvjeri, ne mogu ti to opisati. Da me uvjeri! Imamo sjajnih ljudi, vokala, sjajno grlo, velika tehnika… ali što oni imaju od toga? Ništa. A što će ti neuvjerljiva pjesma? Evo, to se tiče Urbana. Urban je najuvjerljiviji koji se dogodio u posljednjih 20 godina.

(Tamara Loos)