GLAZBENA ČAROLIJA NA GORNJEM GRADU Karizmatičnom dvojcu Tamari Obrovac i Miroslavu Tadiću pridružila se američka violinistica

Iz večeri u večer na zagrebačkome Gornjem gradu pušu dobri glazbeni vjetrovi. Scena Amadeo u atriju Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja stalno je puna i publike i pljeska, a gostujući glazbenici i ansambli jedan atraktivniji od drugog. Raznolikost umjetničkih izričaja u izvedbama pravih asova, naših i inozemnih, ono je što zacijelo najviše privlači, pogotovo kada je riječ o glazbi koja ulančava bogatstvo etno glazbe i njenih suvremenih inačica, ma s koje strane svijeta dolazile.

Tako je bilo i 21. srpnja u prepunom Atriju na koncertu karizmatičnog dvojca Tamara Obrovac & Miroslav Tadić, glazbenika koji uz samostalne karijere od skora nastupaju i zajednički, a ovaj im se put u dijelu programa pridružila i američka violinistica Yvette Holzwarth.

Dugogodišnja svestrana djelatnost skladateljice, pjevačice i flautistice Tamare Obrovac kao i ugled gitarista Miroslava Tadića već su unaprijed bili jamstvo za nesvakidašnji doživljaj, a koncert je samo potvrdio kakve se sve glazbene čarolije mogu izroditi u emotivnom i majstorskom dosluhu dviju tako moćnih osobnosti. Dobre vibracije krenule su već iz samog odabira zajedničkoga muziciranja, od Tamarine zvukom i načinom izvedbe tako posebne Istre, preko melosa Makedonije, Andaluzije, Portugala… sve do Bosne u počast preminuloj kolegici Jadranki Stojaković.

U početku karijere odmah zanimljiva zbog svog specifičnog odnosa prema istarskome melosu, Tamara Obrovac u međuvremenu je izgradila izvanredno senzibilan način interpretacije i za glazbu drugih podneblja koju pjeva s dubokim razumijevanjem i respektom, s otvorenom dušom, s glasom koji fleksibilnošću dotiče mnoge žanrove, konačno s mjerom i ukusom školovane umjetnice u službi glazbe koju odjekom možemo zvati i pučkom. Tako se i ovaj put s lakoćom prošetala od vlastitih skladbi do narodnih, svakoj je dala i lice i karakter, čula se i tuga, i sjeta, i radost, a sve to u dijalogu s majstorom gitare Miroslavom Tadićem koji svom vrhunskom sviralačkom umijeću daje i poseban pečat poetskoga izričaja. Onome tko nije do kraja upućen u raznolikost glazbe koja se ove večeri svirala i pjevala ponekad je bilo teško razlučiti gdje počinje fiksirano autorstvo, a završava improvizacija, što je skladano, a što pučko i aranžirano, no to se u konačnici pokazalo nebitnim. Ostala je glazba dvoje sjajnih umjetnika koji se tako dobro slažu i razumiju.