GORAN BARE: 35 GODINA ROCK IKONE Dok su ga drugi tračali zbog poroka, on je stvorio 10 moćnih albuma

E, da mi je vratiti film unatrag pa čuti što bi Goran Bare u ljeto 1985. godine - kad sam prvi put čuo demo-snimke Majki, odnosno 1989. godine kad je Zdenko Franjić na kultnoj etiketi Slušaj najglasnije objavio jednako kultnu audiokasetu s “nultim” istoimenim albumom tog, tada vinkovačkog garage-rock sastava - odgovorio na pitanje može li zamisliti da će 2019. godine držati slavljenički i obljetnički koncert na zagrebačkoj Šalati kojim obilježava 30 godina diskografske karijere i tri i pol desetljeća koliko je prošlo od osnutka Majki.

Iskreno, o tako dalekoj perspektivi nisam uopće ni razmišljao, a pretpostavljam ni Bare jer u to (pred)ratno doba bili smo mladići kojima se i dolazak do prvog, a potom i drugog albuma Majki na LP-u činio neizmjerno važnom misijom nakon čijeg ispunjenja smo mogli sanjati, ali ne baš i vjerovati da će nam bavljenje glazbom, svakome na svoj način, postati i ostati poziv.

Rock metuzalemi

Naravno da smo o tome sanjali, ali rock ovdje, a pogotovo onakav kakvog su u to doba prašili Majke, nije se doimao zanimanjem s dugim rokom trajanja bez obzira na to što su nam u to doba Dylan, Young, Stonesi, Macca, Boss, Iggy, Bowie već izgledali poput metuzalema. No, i na njih smo više gledali kao na izuzetke od pravila prema kojem je rock’n’roll, barem u slučaju bendova koje smo tada slušali, izgledao kao hobi s prilično ograničenim vijekom trajanja. Onako, pet do deset godina unutar kojih objaviš tri do pet dobrih albuma, ako imaš sreće, mozga i muda, i to je uglavnom to.

Rock’n’roll smo poimali poput (auto)destrukcije u kojoj ne možeš izdurati dugo nego se tek nadati da nećeš završiti u famoznom “klubu 27” poput Roberta Johnsona, Briana Jonesa, Jimija Hendrixa, Janis Joplin, Jima Morrisona, a ubrzo i Kurta Cobaina koji je pucnjem u glavu ubio i sebe i dio snova generacije X kojoj smo pripadali. Zašto ovo uopće pišem? Prvenstveno zato što mi već dobrih 20 godina ide na jetra s koliko se strvinarske strasti mediji Baretom uglavnom bave radi njegovih poroka, ovisnosti, scenskih “skandala” i životnog stila kojeg, dakako, ni sam Goran ne bi nikome preporučio, a što je u intervjuima često i bez srama isticao. U redu, da je Bare bio samo džanki, a ne važan rock pjesnik i jedan od najkarizmatičnijih rock frontmena koji su hodali ovom i susjednim zemljama, mediji se ne bi toliko osvrtali na njegove “ispade” ili tragedije koje su mu se događale.

Ipak, otkako je i u nas prevladalo tabloidno žutilo, pogotovo ono televizijsko i internetsko, stjecao sam dojam da je takvim medijima i emisijama bilo daleko važnije na čemu će i u kakvom stanju uhvatiti Bareta negoli se ozbiljno pozabaviti njegovim radovima i opusom koji je u proteklih 30 godina narastao na deset studijskih albuma, što s Majkama, što samostalnih te tri live izdanja i pokoju kompilaciju. U svemu tome doista je jadno i gadno što većina onih koji su Bareta ganjali kao vrag grešnu dušu - premda je masu puta javno priznao da je za svoje grijehe kriv samo on, a ne netko drugi - nisu iza sebe ostavili ništa ni vrijedno, ni bitno, osim ako pod time ne smatraju čeprkanje po nečijoj jetri, krvi ili psihi, nikada se ni ne potrudivši zagledati mu u dušu.

Propovjednik

Kao da nikada niste ni slušali njegove pjesme, od onih ranijih poput “Svaku noć i svaki dan”, “Ne mogu se kontrolirati”, “Lutak iskrivljenog lica”, “Iz sve snage”, “Zbunjen i ošamućen” preko “Krvarim od dosade”, “Mršavi pas”, “Budi ponosan”, “Fantastična vatra” i “Vrijeme je da se krene”, “Mene ne zanima”, “A ti još plačeš”, “Baretov blues” te “Ostat ću svoj”, “Put ka sreći”, “Neka se čudo desi”, “Svaki put kada odeš”, “Čičin boogie” pa da novijih poput “Pozovi me u noć”, “Depresija”, “Ljubav krvari”, “Skarabej Go-Go”, “Dobri anđeo te noći je pao” i “Teških boja” o kojoj je kolega Miljenko Jergović ispisao predivan esej u novinama koje držite u ruci ili čitate na zaslonu mobitela.

A nisu to samo primjeri velike i kvalitetne, moćne i istinske, osjećajne i lijepe rock poezije nego i zrcaljene Baretova života. To su pjesme kojima je opisivao svoja stanja, nemire, potrage, borbe, padove, uspone, posrtanja, uzdizanja, rođenje, ljubav, starenje, smrt, dosadu, beznađe, nadu, pakao, raj, ponos, prkos, strah, patnju, slobodu, ovisnost. Te i takve njegove pjesme često su i naše, ma koliko drugačijim stilom života živjeli. Ako takve stihove i pjesme možda i nije mogao ispisati da nije prošao sve loše što droge i alkohol nose sa sobom, Bare je iz tog mračnog ponora na svjetlo dana iznio opus kakav je mnogim trezvenjacima i poklonicima zdravog života nedostižna i grandiozna umjetnost kakvu nikada neće biti kadri stvoriti, a možda ni pojmiti.

I to ne samo u garage-rocku i proto-punku s kakvima su Majke provalili na jednu učmalu pop-rock scenu nego i u bluesu, folku i countryju, kao jedan od rijetkih u nas koji je ih je na pravi način shvatio da bi i u njima stvorio impresivne, dojmljive i snažne pjesme. Naime, Bare nije samo stil i pojava koja plijeni pažnju publike i medija iz ovih ili onih razloga. On je i suština i bit, istinski, a ne lažni propovjednik, a to je nešto što mnogima u nas fali.

Stihovi za lektiru

Za takvu misiju taj naš rock’n’roll mesija i karizmatik, kako ga u šali njemu bliski volimo nazivati, na oltar umjetnosti polagao je i vlastiti život ili barem radi umjetnosti krvario i odlazio tamo gdje se mnogi nisu usudili zakoračiti pa i na svoj način plakao i molio da mu se ista ukaže i da je nama prenese. To je njegovo poslanje, a ne je li osvanuo na nekoj klupici u parku, zaglavinjao u bekstejdžu, razbio glavu na pozornici, urokao se, naroljao, zaspao na dodjeli neke nagrade. Uostalom, “tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen”.

Stoga, ako se koncem 80-ih malo tko i mogao nadati ili uopće pomisliti da bi Bare mogao dočekati slavljenički koncert u povodu 30 godina diskografske karijere, unatoč svim izgledima dočekali smo tu veliku obljetnicu. Važnu ne samo za Bareta i Majke nego i za ovdašnju rock glazbu pa i cjelokupnu hrvatsku kulturu kojoj je pridonijeo pjesmama čije bi stihove, kad bi bilo inteligencije, trebalo vremenom uvrstiti i u lektiru.

Neka zvuči i skaredno, ali zašto uz Ujevića ne i Bareta jer zar je tako teško pojmiti koliko je istine Bare sažeo o našim vremenima kad je napisao “Reci mi, Bože, koje si boje kože/Bože, daj kaži, to o tebi da l’ su laži/Ti znaš sve, tako bar govore /Mora da je super gore/Kad se prozori raja otvore”? Tako pišu, pjevaju i govore samo pravi vjernici i propovjednici, oni koji propitkuju i sebe i ljude i Boga, ne bi li spoznali i istinski smisao života i smrti. Pitate li mene, takvi su stihovi, vjerojatno, jedini ispravni vjeronauk.