GREGORY PORTER Neobičan vladar vokalne emotivnosti oslanja se na bariton nalik medu i menti

Kakve šanse danas ima pomalo zdepasti 46-godišnjak, koji ožiljak na licu prekriva vunenom potkapom ponad koje nosi kačket, postati pop zvijezdom, i to s jazz glazbom kojoj bi najbliži srodnici bile skladbe Colea Portera i glas Nata Kinga Colea iz doista daleke povijesti? Realno, nikakve, no svako toliko ipak se i u suvremenoj glazbi svemu usprkos dogodi neki takav, posvema neočekivani uspjeh kakav se početkom milenija dogodio Norah Jones.

Gdje onda potražiti razloge za glazbeni uzlet kalifornijskog pjevača koji je u mladosti ganjao karijeru igrača američkog nogometa dok ga u tome nije zaustavila ozljeda ramena? Možda upravo u onoj istoj potrebi slušatelja zbog kojih je uspjela Norah, odnosno Adele. Naravno, naklade ovih dviju dama i naklade albuma Gregoryja Portera - “Take Me To The Alley” (četvrti mu je u karijeri) - nisu usporedive, ali u suštini radi se o istoj žudnji barem jednog dijela slušatelja za velikim i istinski bogatim glasovima besprijekorne pjevačke tehnike.

U tom smislu uzlet Gregoryja Portera - treći album “Liquid Spirit” iz 2013. godine, ujedno debi za Blue Note, prodan je u više od milijun primjeraka - donekle se nastavio na uspjehe engleskog pijanista i pjevača Jamieja Culluma, odnosno kanadskog kralja evergreena Michaela Bubléa.

No, dok se Cullum oslanja na vatrometni stil sviranja glasovira, a Bublé na raskošne orkestracije velikih orkestara i nimalo sramežljivo koketiranje s popularnom glazbom, dotle Porter publiku osvaja tihim, naizgled skromnim skladbama, pretežito iz vlastitog pera, a uz pratnju malog jazz-comba s naglašenom rolom klavira i kontrabasa uz povremne ulete puhača.

Ako je Cullum počeo kao mladi bandit suvremene jazz scene, a Bublé kao mladić koji otpočetka karijere teži grandioznoj sceni, Porter se oslanja samo na bariton nalik medu i menti, a za one koji su malo dublje u jazzu tehnički je najusporediviji s Kurtom Ellingom. Razlika? Kurtove kirurški precizne izvedbe u konačnici su hladne poput sjeverca koji brije ulicama njegovog rodnog Chicaga. Gregoryjevo pjevanje, pak, podjednako je precizno, ali njegov je glas poput toplog kalifornijskog lahora s natruhama snage Raya Charlesa i seksepila Marvina Gayea.

Prošle godine pojavio se Porter i u hitu “Holding On” britanskog Disclosurea, jedne od inteligentnijih pojava u inače besprizorno glupoj plesnoj glazbi današnjice, a ista pjesma, samo u čistom i vintage jazz aranžmanu, otvara album “Take Me To The Alley”.

Takvim izletima unatoč, ničeg novog pod svodom nebeskim ne donosi Porter, ali u svijetu zabavljenom izmišljanjem uglavnom nepotrebnih novotarija za pametne telefone njegovo inzistiranje na klasičnosti ili staromodnosti, ako taj pristup baš tako moramo zvati, ne samo da je smislen nego i polučuje sjajne rezultate. Artističke i komercijalne, a dodatna atraktivnost njegovog pristupa jazzu skriva se u detaljima poput afro-beat puhača u “French African Queen”, funk pasažu u “Don’t Loose Your Steam” ili dašku cubane u “In Heaven”. Takve “cvebe” daju dodatni štih “fili”, no od svega bi toga bilo malo vajde da Porter nije po mnogo čemu neobičan vladar vokalne emotivnosti.