POVRATAK U AKCIJU

Hus: Otkad se band raspustio, opet smo osjetili strast. Nisam se pomirio s time da sam već napisao najbolju pjesmu

 Neja Markičević / CROPIX
Husein Hasanefendić Hus glazbenom kritičaru Jutarnjeg govori o karijeri, životu, politici, starosti i novoj mladosti

Parni valjak je koncem prošle godine objavio više nego solidan album ‘Vrijeme’, a ovih se dana otisnuo na turneju ‘Runda 44’ u sklopu koje će do konca godine održati šezdesetak nastupa po Hrvatskoj i susjednim državama. Dva dobra povoda za razgovor s Husom o današnjem i nekadašnjem Valjku, ovodobnim i onodobnim turnejama, novim i starim albumima, mladosti i zrelosti u rocku, politici i društvu i još koječemu u prostorijama u kojima Valjak već tjednima usvirava pjesme za predstojeće koncerte.

Imali ste nekoliko "probnih" nastupa. Kako publika reagira na pjesme s albuma ‘Vrijeme’?

- Budimo realni, danas turneje nisu tu da poguraju prodaju albuma kao nekoć nego je album povod za turneju jer bez obzira na to što smo mi tjednima imali ‘Vrijeme’ na vrhu top liste prodanih albuma u Hrvatskoj i okolnim državama, to su zanemarive količine u odnosu na nekadašnje naklade.

No, sigurno je da se nove pjesme slušaju, ponajprije radi YouTubea i streaming servisa poput Deezera, radio je još uvijek tu, a i uživo publika odlično reagira na njih, tim više što smo neke ‘singlove’ pustili u optjecaj i prije objave albuma koncem prošle godine. Doista mogu reći da mi je drago kad zapazim reakcije publike na nove pjesme poput ‘Za malo nježnosti’ i ‘Otkud ti pravo’. Pljesak nakon tih pjesama je baš jak i imam dojam da pozorno slušaju.

Pretpostavljam da ste i zbog toga tako dugo u ovom poslu

- To je strast i premda smo već cijeli repertoar usvirali, ipak i danas imamo jednu ‘generalku’ kako bismo bili još bolji, i zbog užitka publike i zbog nas kao glazbenika. Nastojimo i dalje imati cilj ispred sebe i vjerovati da možemo više jer mislim da je takva aspiracija za bend jako važna. Da nam je to samo posao, odavno bismo ga se ostavili, da nam to više nije gušt upalio bi nam se alarm, ali nakon pauze od nekoliko godina, kad smo se ‘samoraspustili’, javila nam se strast i želja da se opet nadmećemo sa samima sobom i s drugima.

Netko sa strane mogao bi ipak upitati: zar vam nije dosta? Najduže ste na sceni od svih naših bendova, ganjate li možda rekord Rolling Stonesa?

- Ma ne, Stonesi su ipak deset godina ispred nas, ali meni je gala da ima bendova koji traju toliko dugo i da su još uvijek dobri te da ih publika i danas traži, čime je demantirana ona stara izreka Pete Townshenda iz sredine 60-ih prema kojoj ne valja vjerovati nikome tko je stariji od trideset godina života, a eto nama je zamalo i četrdeset i peta godina karijere, Stonesima pedeset i peta.

Koliko god to bahato moglo zvučati, mi smo već duže vrijeme sami sebi mjerilo, a ni ja se još nisam pomirio s time da sam napisao svoju najbolju pjesmu i je li to stara ‘Sve još miriše na nju’, nova ‘Otkud ti pravo’ neka treća između te dvije ili neka koju još nisam skladao. Postoji želja i motiv da radim dalje. Ako nisam na probi, moja večer završava s gitarom u kućnom studiju jer sam takav.

Koliko je to drugačije u odnosu na Parni valjak iz ‘mlađih dana’?

- Nemam pojma jer mi smo postali i dio kolektivne svijesti. Možeš na ulici zaustaviti čovjeka koji nema veze s glazbom ili mu Parni valjak nije napet pa i ako neće znati nabrojati neke naše pjesme, zacijelo bi znao reći da smo to mi, kad bih mu pustio neke od naših pjesama. Htjeli, ne htjeli, postali smo soundtrackom života mnogih ljudi. I to je sjajno, kad gledaš unazad, ali je i strašno koliko je već godina iza nas, no sve je u redu dok sviraš i tome se veseliš. Ostali smo djetinjasti, možda i zato što smo se razvaljivali kad su drugi odrastali, iako bi prema životnoj dobi mogli već biti i djedovi, a ne samo očevi.

Jedan od ključnih stihova s novog albuma kaže da samo vrijeme ne možeš kupiti, odnosno da samo vrijeme ne možeš prevariti, no čini se da je Valjak uspio pregaziti vrijeme...

- Vjerovao ili ne, niti pratim scenu, niti me zanima što je moderno ili nije, ali mi pokušavamo sebe unijeti u studio i u koncert, umjesto da osluškujemo kako bismo mogli zvučati modernije, odnosno nalik ovome ili onome. Kad pišem pjesme, svijest nestane i ne razmišljam kome bi se to moglo svidjeti, nego pokušavam izbaciti iz sebe stanja i osjećaje pa posredno komunicirati s drugim ljudima, a možda je i to razlog zašto toliko dugo trajemo.

Kako god, desilo nam se da nismo postali relikvija 70-ih, 80-ih ili 90-ih nego bend koji živi u ovom vremenu i konstantno se obraća publici koja nam se obnavlja; od ljudi moje generacije koji su na tribinama i više nostalgični do mlađih u parteru koji se i danas uz nas odlično zabavljaju i više prate novi repertoar.

Pa tako je i Stonesima ili McCartneyju.

- Ma da, samo što se ovdje mogu praviti važan jer kad pogledaš zadnjih deset godina, otkako smo se ponovno vratili u akciju, više smo fokusirani na pjesme iz posljednjih, a ne iz prvih deset godina karijere. I ponovo na vrhu top lista albuma i slušanosti pjesama, kako 1979. tako i 2019. godine. To nije programirano, nego se tako dogodilo, a fakat se trudimo iz sebe iznjedriti ono najbolje.

Vrijeme je glavni motiv posljednjeg albuma, ali dobrog dijela tvog opusa jer si još kao mlad postao nostalgičan, no Valjak se baš i nema potrebe osvrtati unatrag. Bendu i danas ide sjajno.

- Eh, prerano sam pročitao ‘Sliku Doriana Graya’ i time vrlo mlad postao svjestan vlastite smrtnosti pa me to dugo drmalo da bih potom ušao u fazu da sam o tome mogao s humorom govoriti, a sad se pitam jesam li živ ako me ujutro nešto ne boli. Postao sam ljubomoran na vrijeme, iako mi je jasno da sve ima svoj vijek trajanja, ali zašto ne učiniti da to dok traje ne bude bolje. No, to da meni ili bilo kome bude bolje nije samo u rukama mene ili tog pojedinca nego i u rukama ljudi koji su izvan naše moći, a koji nam čine zlo ili vrijeme koje provodimo na Zemlji lošim. Nisam tekstopisac koji takve teme iznosi na barikade, ali da sam ogorčen na neke pojave, osobe i događanja u našem društvu, jesam.

Činjenica je da mi u bendu živimo iznad prosjeka našeg društva i to radeći posao koji volimo, a to je privilegij, ali ne možeš biti sretan u nesretnom društvu u kojem je samo mali segment građana uspješan dok nam je istovremeno mnogo klinaca depresivno, a što je i klinički ustanovljeno. O tome politika ili premijer uopće ne govore ili ne razmišljaju i nije ih briga što mladi odlaze van zbog besperspektivnosti i depresije, a to je ključna stvar pa i motiv albuma ‘Vrijeme’. Taj album nije samo o mom vremenu koje prolazi nego i o vremenu u kojem živimo i u kojem smo se kao cjelokupno društvo našli.

Kako bi Aki rekao, kroz tvoje stihove, je*eš vrijeme!

- Da, i ne samo meteorološko, mada je i ono posljedica idiota koji vladaju svijetom, a možda i ljudske vrste, ali se ‘Vrijeme’ odnosi i na političke, sociološke i druge konotacije današnjeg vremena.

Otuda izvire i pjesma ‘Otkud ti pravo’, kritika utjecaja religije na društvo, iako se Valjak uglavnom ne percipira kao politički angažiran rock bend?

- Generalno je to u vezi s nama površno razumijevano, ali i to je legitimno pa tako i da je malo tko pitku pop pjesmu ‘Uhvati ritam’ shvatio kao moj politički statement. Kasnije se to donekle promijenilo sa ‘Zastavama’, no ‘Uhvati ritam’ se može i danas percipirati kao politički iskaz u jednom drugačijem vremenu, ma koliko god bio metaforičan, a ne izravan. ‘Otkud ti pravo’ je na neki način nastavak ‘Ljubavne’ koja nije bila ljubavna pjesma nego nastala zato što su moja djeca bila na školskom hodniku kad su njihovi prijatelji iz razreda bili na vjeronauku. S kojim pravom, a to je meni enigma, i tko u zemlji s 90% deklariranih katolika daje oprost za grijehe.

Apsolutno poštujem vjernike i ja sam na neki način religiozan iako nisam ni u jednoj organiziranoj religiji jer mislim da je vrijeme Bog koji svodi račune. No, ne znam na koji način bi bilo tko bilo kome trebao određivati kako će živjeti, ako ne krši zakon ili davati oprost ako ga krši. Gdje je opravdanje u vjeri za zlo koje se događa ili se događalo kroz povijest. Kako sveti ljudi mogu propovijedati zlo pri čemu je papa Franjo veliki izuzetak i svijetla točka Katoličke crkve kao čovjek koji se zalaže za socijalnu i svaku drugu pravičnost i jednakost, a time i u potpunoj kontri od ovih naših biskupa.

Time dolazimo i do politike. Ima li itko od političara ili stranaka iza kojih bi Valjak stao ili podržao kao ljude koji bi ovu zemlju mogli ‘navigati’ u sretnije i mirnije vode?

- Ma ni za boga! Mi smo to već napravili pa skupljali novac u vrijeme izbora 1999. na 2000. godinu jer smo shvatili da je jedna partija, HDZ, smijenila drugu, SKH, a mislili smo da se takav obrazac treba promijeniti. Naime, ispalo je da ni u onom jednopartijskom socijalizmu, a ni u ovom demokratskom kapitalizmu ovdje ne možeš napredovati ako nemaš pravu partijsku knjižicu ili iskaznicu. Htjeli smo poslati poruku da ljudi biraju političare koji moraju služiti narodu, a ne da građani budu sluge političkih kasti, no ispalo je da smo se zavaravali. Ne vidim nikoga, danas, kome bismo mi dali bezrezervno povjerenje. Mogu se tome nadati ili priželjkivati nekog takvog u politici, ali vjerovati im ne mogu.

Mada ja ne bih upao u zamku prema kojoj su ‘svi političari isti’.

- Apsolutno, ni ja ne tvrdim da su ‘svi oni isti’, ali neka me demantiraju konkretnim postupcima, a ne deklarativno. Po meni je veliki krimen na Milanoviću, a jako sam ga respektirao, što nije u situaciji, kad su se ogromne promjene mogle napraviti, proveo te promjene i riješio suštinu problema. Od ovih koji su sada na vlasti to ni ne očekujem jer ogromna administracija i skupa država uvelike predstavlja njihovo biračko tijelo.

Skeptičan sam, a vrijeme nam svima curi dok životarimo u ‘Hotelu Apatija’, kako smo nazvali jednu od naših novih pjesama. Jedan jako dobar frend mi je malo nakon Oluje rekao ‘mi smo najebali, ali barem će nam djeca bolje živjeti’, no dočekali smo da nam djeca glavom bez obzira bježe u inozemstvo jer ovdje ne vide perspektivu.

Možda bismo i mi stariji mogli reći da smo imali bezbrižniju i radosniju mladost.

- Hej, nemoj tako, optužit će te da si jugonostalgičar.

Ma zaboli me ona, pa današnje društvo u nizu aspekata još je gore od onoga pa mladi bježe kao i prije ili još u većem broju, a mi stariji više nemamo kuda ni otići!

- Bilo je migracije, i ekonomske i političke, i prije, a i danas su granice otvorene pa klinci lakše odlaze tamo gdje vide da je društvo organiziranije, pravednije i prosperitetnije. Uz to, Zagreb nije Slavonija u kojoj 99% deru narodnjaci, a love nema. Postoje i tamo pozitivne enklave urbane raje, ali odlaze i gubimo ih.

Je li ti žao što u tom svjetlu Parni valjak nije više pokušao vani pod imenom Steamroller?

- Bilo je tada teže pokušati napraviti karijeru u inozemstvu, komunikacijski i na svaki drugi način, a nismo imali ni muda za takvu borbu na gostujućem terenu jer smo ovdje već bili u relativno komfornoj poziciji i nastojanju da još više uspijemo u vlastitoj zemlji. Nakon objave albuma ‘City Kids’, engleske verzije ‘Gradskih priča’ za Columbiju, imali smo ponudu Warner Brothersa da pređemo kod njih i počnemo ispočetka kao predgrupa bendova iz Amerike ili Engleske koji možda i nisu bili bolji od nas. Bio je tu i problem jezika na kojem se kao autor nisam osjećao suvereno, a to je i Akiju bio pjevački problem.

Moraš ozbiljno biti u nekom jeziku da se jednako dobro izraziš na njemu kao na materinjem jeziku, a nismo tražili autora tekstova koji je izvorni govornik engleskog. Već smo bili i u godinama kad nam je bilo ispod časti svirati kao predgrupa, a doma uživali status zvijezda. Nije bahaćenje, ali nije bilo puno boljih bendova od nas ni vani, osim što su imali jaču tehnologiju i podršku diskografa i medija. Danas je pak sve tehnologija, a malo bendova ima dušu na koncertima.

Springsteen ima manje zahtjevnu produkciju, ali uvijek je najbolji.

- E da, jer ima sadržaj i dušu, kao i Stonesi. Moja je teza da je nekada glazba bila koncertno nepredvidljivija jer su se stvari događale u trenutku i bez velikog scenarija. Nećemo o Shakiri ili Madonni koju smo čuli kako jadno zvuči i na Eurosongu, ali i Coldplay su kao stadionski bend oslonjeni na snimljeni materijal koji ide ispod njihove live svirke.

Sve je na ‘klik’ i u sekundu isprogramirano dok si ranije teško mogao naći dvije identične koncertne snimke Led Zeppelina. Moglo je biti bolje ili lošije, ali je uvijek bilo drugačije, a danas je sve ‘copy-paste’ i ‘džuboks’. I mi ‘patimo’ zbog scenografije i rasvjete pa ne možemo unutar koncerta mijenjati puno, ali od nastupa do nastupa mijenjamo raspored pjesama da ni publici ni sebi ne bismo bili isti.

Koliko se današnji koncerti i turneje Valjka razlikuju u odnosu na one iz 70-ih ili 80-ih?

- I u ono smo vrijeme svirali sa zanosom i energijom. I danas izgaramo na bini, ali pametnije koristimo snagu, a radi iskustva i boljih razglasa zvučimo bolje nego prije 30 ili 40 godina. Naš rekord je 35 sportskih dvorana u 40 dana, no danas je to nezamislivo i zbog tehnike i publike te nedostatka dvorana i gradova u kojima bi se takav program mogao odsvirati u 40 dana. Bit će i da je glazba danas više kulisa nego esencija. Tko danas čeka albume kao što smo ih mi kao klinci iščekivali. Bila nam je to duhovna hrana, a glazba je danas izgubila takvu ulogu pa i da te potiče na razmišljanje ili kompariranje i sukobljavanje stavova, iako imamo i takvih bendova poput Hladnog piva ili TBF-a.

Koji su bendovi tebe formirali?

- Sve je to išlo u fazama, počevši od Beatlesa koji su me zarazili i bez kojih ne bih krenuo u svirku. Naravno, tu su bili i Stonesi, ali njihov odani fan sam postao kasnije. I danas su mi Beatlesi broj jedan, i zbog harmonija i zbog prebrikavanja raznih stilova od popa do psihodelije. Ni mene nije zanimalo da Valjak bude samo hard rock ili heavy metal ili blues-rock bend.

Rani Pink Floyd sa Sydom Barretom također su me pomeli jer su mi ukazali da se mogu kršiti pravila, onda su me oborili Genesis s Peterom Gabrielom, no kasnije su se razvodnili kao i Pink Floyd nakon ‘The Wall’. Volio sam Status Quo jer su imali jednu veselu energiju, fascinirali su me Yes kao virtuozi dok nisu otišli u larpurlartizam. Njih je pomeo The Clash koje sam jako volio za razliku od Sex Pistolsa ili većine naših pankera koji su više bili moda i gluma nego bunt i socijalna svijest.

Ipak, imao si upliva na novi val kao producent, a i tvoj bend je ‘pokrenuo’ famoznu ‘Zvečku’. Valjak se u tome dobro snašao i s ‘Gradskim pričama’ i ‘Vrućim igrama’, za razliku od Dugmeta i šišanja Bebeka.

- Kao producent donekle, jer sam možda znao više u tehničkom smislu i imao neki osjećaj pa i volio pomagati nekim bendovima jer su mi se dopali, tako da lakše dođu do svog zvuka i u artističkom, a ne samo u zanatskom smislu. Zvukove sam uvijek pretvarao u boje pa me mnogi snimatelji nisu shvaćali kad bih im govorio ‘daj mi srebrnu gitaru’. Da, imali smo kao bend i ska elemenata i power popa, igrali smo se, ali nismo kalkulirali da se nekom dodvorimo jer je nešto u tom trenu ‘in’. Radili smo neke stvari jer su nam se dopale i otvarale nova područja i za nas, a ne da se pošto-poto dopadnemo ili kopiramo predloške. Zanimalo me gdje i kako da u Valjak uklopim "ljubičastu boju", a ne da postanemo "ljubičasti".

Koliko se Valjak i danas igra? Teško je u rocku dostojno starjeti, mada bih onu Townshendovu izreku ‘ne vjeruj nikome starijem od trideset’ danas preveo u poučak ‘ne vjeruj nikome mlađem od trideset ili s trideset godina karijere iza sebe’. Nedostaju mi drski i buntovni klinci.

- Pjesma je pjesma, svirka godinama sazrijeva, no sve to ne spada u buntovništvo i rock’n’roll ikonografiju koja je primjenjiva dok si mlad. S iznimkom tipova poput Iggyja ili Gopca, no mi nismo takvi iako i danas u nama ima mladenačkog žara. Taj dječački zanos nosi nas i danas, baš kao što si i Clapton može dozvoliti da na binu danas izađe u bermudama i havajki, a ne u kožnjaku i trapericama.

Glazba je nešto što osjećaj i daješ. Cohen je već bio jako star kad je držao koncerte koje je malo tko mogao nadmašiti, a B.B. King svirao do smrti jer blues je prvi pa možda i zadnji korak u rock’n’rollu, kao i kod Keitha Richardsa. Zar netko doista smatra da Stonesi sviraju zbog para? Mislim da njima svirka produžuje mladost jer vole nastupati i putovati, a meni je isto.

Idemo u svih 10 najvećih arena u cijeloj regiji

Zašto ‘Runda 44’ i možemo li iduće godine očekivati i turneju ‘Parni valjak na 45’, a tim povodom i box set s deset-petnaest ključnih singlova benda na dobrim starim vinilnim singlicama?

- Ha, ‘Runda 44’ zato što nam je četrdeset i četvrta godina karijere, svaka godina je runda u ringu, a činilo nam se zgodno i jer potječe iz jedne pjesme o tome kad više nemaš kuda. Mada mi još imamo kuda pa je za ovu turneju predviđeno da držimo velike koncerte po arenama jer takvih je maksimalno desetak u regiji s onim manjima, ovisno i o veličini gradova u kojima ćemo nastupati i nekoliko open-air nastupa. Ukupno nas čeka šezdesetak koncerata do konca godine, a turneja je startala 8. lipnja na ljubljanskim Križankama.

Prethodna turneja ‘2 u 1’ je bila veliki gušt jer neko duže vrijeme nismo na koncertima nastupali u akustičnom izdanju, a ‘Runda 44’ najveću razliku donosi u repertoaru. Bit će dosta novijih pjesama, izvukli smo i neke stare stvari koje nismo dugo svirali uživo, a bit će gostiju, imat ćemo i puhače, scena će biti vizualno drugačija, ali i auditivno će ‘Runda 44’ biti prilično drugačija od turneje ‘2 u 1’.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 02:10