ANTI-NOWHERE LEAGUE

I oni dolaze na najveću punk feštu u povijesti Dalmacije: pjevač Nick uvijek mi je izgledao opasan i nabrijan kao životinja

Piše:

Objavljeno: 19. srpanj 2023. 08:13

Nick ‘Animal‘ Culmer, Anti-Nowhere League

Dawn Fletcher-park/Zuma Press/Profimedia/Dawn Fletcher-park/zuma Press/profimedia

Četrnaest domaćih i inozemnih punk bendova nastupit će u uvali Martinska od 27. do 29. srpnja

"Martinska Punk meets Kanal Fest" već sada slovi za najveću punk feštu u povijesti Dalmacije, tvrde organizatori iz Pozitivnog ritma i nema razloga da im se ne vjeruje. Ako ništa drugo, Vedran Meniga i njegova ekipa time priređuju dobrodošao otklon od glazbe koja se inače nudi tijekom ljeta diljem obale, a to vrijedi i za njihov reggae/dub Seasplash Festival (Šibenik, 20.-23.07.).

Četrnaest domaćih i inozemnih punk bendova nastupit će u uvali Martinska od 27. do 29. srpnja, a kako su uz stari engleksi anarho-punk bend Subhumans glavne zvijezde street-punk sastav Anti-Nowhere League, također iz Engleske, evo prisjećanja na davni koncert tog benda, održan u proljeće 1983. godine u zagrebačkom RANS-u "Moša Pijade", današnjem klubu "Boogaloo".

Uzeo sam svjetloplavi sako od starog, okačio bedževe i ziherice, a ispod njega navukao neku bijelu majicu s glavom vepra iznad koje sam u strip oblačiću napisao "Punk‘s Not Dead". Izgledao sam smiješno i bedasto, a ne kao panker, ali nema veze. Jedino važno je bilo s mojih dvanaestak punk frendova iz Gajnica otići na koncert Anti-Nowhere Leaguea koji su do tada objavili samo jedan punk-rock album "We Are… The League" (1982). Nekim čudom taj se album, premda nije bio licencno objavljen u nas, ovdje dobro primio, a i inozemni koncerti, naročito punk, bili su prilično rijetki pa je nama to bilo kao da dolaze The Clash koji će se ubrzo raspasti ili Sex Pistols koje nikada nismo ni mogli doživjeti uživo ili The Damned koje smo čekali, ali ne i dočekali.

Uz to, Anti-Nowhere League premda iz drugog britanskog (Oi!) punk vala nudili su dosta dobar derivat odlika spomenutih bendova, a meni su bili zanimljiviji i od Exploiteda. Predgrupe su bili Hallucination Company iz Beča kojih se slabo sjećam i Trotakt Projekt, zanimljiv i drag mi novovalni sastav iz Metkovića čija će pjevačica Matija Vujica godinama kasnije postati sjajna modna kreatorica, a njezin Jurica Popović baš ovih dana objaviti novi album "Preslagivanje". Najzgodnije, taj program bio je dio Muzičkog bijenala Zagreb 1983. godine na kojem su u "Moši" nastupili još i Trobecove krušne peći, Gustaph i njegovi dobri duhovi (kasnije poznatiji kao glazbeno bitno drugačiji Gustafi),Katarina II (ubrzo preimenovana u EKV), Pingvinovo potpalublje te Laibach, Last Few Days i 23 Skiddoo iz Londona. Nota bene, 1981. godine MBZ je organizirao i kultni zajednički koncert kojeg su u Maloj dvorani Doma sportova održali Gang Of Four, Haustor, Šarlo akrobata, Električni orgazam, Laboratorija zvuka i Classix Nouveaux. MBZ je tada bio u dosluhu s friškim strujanjima na rock i pop sceni, ali danas više nije tako. Čudno, ali možda i ne. Socijalizam je po tom pitanju, izgleda, bio avangardniji.

Elem, nije čudo da je zbog svega toga "Moša" bila krcata, ali i redari bili nabrijani da pankere mlate kao stoku, ne samo ako žele skočiti na pozornicu radi stage-divinga nego i ako si nogom rolao pivsku flašu po terasi "Moše" ili ako si ih krivo pogledao. Doduše, ni pankeri nisu bili mimoze pa je bilo obostranog šaketanja i izbacivanja iz "Moše", a ja sam završio na podu u totalnom stampedu jer su ovi moji iz Gajnica mislili da je baš dobra fora s leđa me gurnuti da se raspadnem kao pička pa gledati kako me i stampeda izvlači jedan stariji i iskusniji panker kojem sam i danas zahvalan na tom milosrdnom činu. Sjećam se i da je netko pored mene vitlao remenom sa zakovicama koji mi je, naravno, završio drito na zubima, ali jebeš i takve sitnice. Nema punk-rocka bez krvi, modrica i znoja.

Samo je bilo bitno ostati u pogu na Anti-Nowhere League koji su baš dobro otprašili svoje "klasike" poput "Let‘s Break The Law", "I Hate People", "Woman", "Can‘t Stand Rock‘n‘Roll", "So What", "We Are The League" i obrade "Paint It Black" The Rolling Stonesa i "Streets of London", folk-rock standard Ralpha McTella iz 1969. godine, doznat ću kasnije. Pjevač Nick "Animal" Culmer izgledao je poput bajkera, čak i više nego poput pankera, a na pozornici bio opasan i nabrijan kao životinja, odatle mu valjda i nadimak. A i njegov bend bio je sklon vrijeđanju, nasilju i mačizmu. Naravno da smo ih zbog toga voljeli još više, čak i ako su vrijeđali i nas kao njihovu punk publiku. Uostalom, uvijek smo ih mogli pljuvati što smo i činili. Pravim, masnim hračcima, naravno.

Retrospektivno, "We Are… The League" bolje je podnio test vremena od očekivanja pa mi se čini da sam odjeke tog albuma čuo u onome što su naknadno radili street-punk bendovi poput Rancida i drugih, a i Metallica je 1991. obradila "So What" te godinu poslije pozvala Animala da s njima izvede tu pjesmu u Wembley Areni. Bit će da Anti-Nowhere League baš i nisu bili bezveze kako su to u prvoj polovini 80-ih mislili neki kritičari mada im kasniji albumi nisu toliko važni i zanimljivi. Ipak, street-punk "Kings & Queens" (2005) na kojem Animal i dalje ržei poput pokojnog mu frenda Lemmyja iz Motorheada i reggae-punk "League Style" (2017) bili su bolji od očekivanja.

A iz koncerta u "Moši", zahvaljujući snimci Nenada Zubaka i Mladena Škaleca, proizašao je i album "Live In Yugoslavia" (1983) na čijoj je naslovnici petokraka na jugoslavenskoj zastavi bila ispunjena mapom Jugoslavije u plamenu. Jebi ga, nekima je već tada bilo jasno da će se ovdje dogoditi rat, čak i ako Anti-Nowhere League nisu znali da mi nismo bili "za železno zaveso" kako to i danas smatra KGK nego nešto između Istoka i Zapada. Nesvrstani, ali i to su davno svršena vremena.