Igra atoma između sinergije i entropije

Nije prošla ni godina dana od izlaska albuma supergrupe Rocket Juice & The Moon koju čine Damon Albarn, Flea i bubnjar Tony Allen, a evo basista Peppersa u još jednoj supergrupi koju uz njega čine Thom Yorke, koncertni burnjar R.E.M.-a i pouzdanik Becka Joey Waronker, brazilski perkusionist Mauro Refosco te producent Radioheadovih albuma Nigel Godrich.

Premisa je donekle nalik Rocket Juice & The Moon čija jam-session snimka potječe iz 2008. godine. Bogati glazbenici igraju se u Kaliforniji s world music ritmovima, uz pomoć udaraljkaša koji ovaj put nije iz Afrike nego iz Brazila, a i ego-tripovi su suspregnutiji negoli kod starih supergrupa rocka čija je sinergija trebala nadići pojedinačnu energiju članova iz ranije poznatih sastava. Ponekad, kao u slučaju Creama ili Travelling Wilburysa, jednadžba je imala smisla, no mnogo češće - sjetimo se samo tržišno uspješne, ali i artistički proskribirane supergrupe Asia - rezultat je bila entropija sistema.

U ovom slučaju kao da je više posrijedi “projekt sa strane” negoli supergrupa, čime nije izbjegnuta opasnost entropije sistema. Zbog obilno korištenih kompjutora ovaj album možemo pojmiti i kao nastavak Yorkeovog albuma “The Eraser”. Čini se kao da je jedina prava zvijezda Atoms For Peace ipak laptop oko čijeg zvukovlja - ponovo na tragu Aphex Twinove “dance glazbe za moždane vijuge” - Yorke, Flea i Refosco uz pomoć Godricha koji je imao zadaću pomiriti elektronske zvukove, rock instrumentarij i world music ritmove, pletu jam-session iz kojeg bi trebale proizaći zanimljiva istraživanja, upečatljive pjesme, pa čak i zabava.

No, rezultat je promjenjive naravi. Kad se zaigraju i uđu u groove, Atoms For Peace ima smisla, a efekt krckanja zvukovlja laptopa i kaskade ritmova živih glazbenika zvuči mantrično, hipnotizirajuće i opuštajuće. Netko bi se mogao prisjetiti i suradnje Davida Byrnea i Briana Enoa na epohalnom “My Life In The Bush Of Ghosts”, ali očekivati da će “Amok” zadobiti takav značaj u budućnosti je nerealno. Dio skladbi u kojima Yorke falsetizirano “leleče”, tek toliko da ih ne pojmimo instrumentalima, ne uzdiže se iznad razine trodnevnog sessiona, koliko je trajalo snimanje “Amoka”.

Nisam pobornik predugog boravka u studiju, mnoga su remek-djela nastala u dva ili tri dana snimanja, ali čini se kako su Yorke, Flea, Waronker, Refosco i Godrich trebali ipak više poraditi na pjesmama. Groove, toplina pa i emotivnost “Amoka” imaju svojih kvaliteta, ali kao da je mnogo toga tek ostalo na skicama, poput nedovršene slike za koju slutite da bi jednog dana mogla postati veličanstvenim djelom. U konačnici, dojam koji ostavljaju Atoms For Peace s fuzijom elektronike, post-rocka i world music ritmova, nije mnogo drukčiji od dojmova koji su ostavili Rocket Juice & The Moon s londonskim melting-potom funka, nu-soula, džeziranih puhača, afro-beata, rap i synth umetaka. Potencijal je tu, ali valjalo je uložiti i više truda da bi rezultat doista bio sinergija. Srećom, nije došlo ni do entropije.