PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

IMPRESIVNA BOOTLEG EDICIJA BOBA DYLANA Razotkriven misterij velikog pjesnika rocka

Zahvaljujući poslu diskografskog urednika koji sam desetak godina obavljao unutar vlastitih i drugih diskografskih kuća, prikupio sam i nešto iskustva u studijskom snimanju izvođača, pretežno rock bendova. Najčešće se taj posao svodio na pokušaj savjetovanja tijekom snimateljskih sesija, uz davanje velike slobode izvođačima da s producentima ostvare autorske i izvođačke vizije. S druge strane stakla koje razdvaja snimateljsku od prostorije s miks-pultom, izvođači su se manje-više trudili što točnije odsvirati ono što su uglavnom već ranije osmislili, dodajući tek poneki novi detalj ili prihvaćajući sugestije producenta, ponekad i potpisnika ovog teksta da malkice izmijene pokoju dionicu gitare, klavira, trube ili pokoji akcent i dio stiha. No, koliko me sjećanje služi, nitko od izvođača nije tijekom snimanja uvelike mijenjao ono što je već ranije uvježbao na probama u garaži ili na koncertima. Često i nije bilo novca za dulje obitavanje u studiju, a time i za radikalne izmjene ove ili one skladbe, odnosno snimanje što većeg broja pjesama od kojih bi se probrale najbolje, a ostale ostavile za neku kasniju izdavačku prigodu.

Najbolje do sada

Bob Dylan, potvrđuje iz izdanja u izdanje njegova “The Bootleg Series” - kad su posrijedi studijske i demo, akustične i električne ili “podrumske” snimke s The Bandom, primjerice - radio je posve drugačije. Osim što je snimao veći broj pjesama od potrebnih pa se ti često skriveni dragulji obiteljskog blaga pod njegovom majstorskom supervizijom koriste godinama za poučna i krasna izdanja spomenute edicije, Dylan je u okviru istog studijskog snimanja za ovaj ili onaj album često na magnetofonskoj traci bilježio dramatično različite verzije istih skladbi, od kojih bi kasnije odabirao najbolje ili one koje su mu se u danom trenu najviše dopale. Takav način rada bio je bjelodan i na ranijim izdanjima “The Bootleg” serijala, ali nikada tako snažno kao na novom izdanju “1965-1966: The Best Of The Cutting Edge”.

Sredinom 60-ih Dylan je kroz tri albuma - “Bringing It All Back Home”, “Highway 61 Revisited” i “Blonde On Blonde” - proveo svoju prvu dramatičnu promjenu, odnosno “elektrifikaciju” kako su je kasnije nazvali. Zadržao je ozbiljniji, društveno angažiran i politiziraniji prosede folka - istovremeno odbacivši njegove stroge kanone po kojima je onaj koji uzme električnu gitaru mogao biti prozvan Judom ili se naći u situaciji da mu netko sjekirom pokuša presjeći električni kabel. Povici “Juda” i mahnitanje sjekirom po električnom kabelu Dylanu su se dogodili na prvoj britanskoj turneji, odnosno festivalu folk glazbe u američkom Newportu 1965., ali njegovu revoluciju - stihovi su mu postajali nadrealniji gotovo u skladu s time kako je glazba iz akustičnog folka prerastala u električni rock - ništa nije moglo zaustaviti.

Kroz spomenuta tri albuma Dylan je postao čak i pop-zvijezda, popularniji i utjecajniji nego kao folk-mesija, čime je zavrijedio i zauvijek zacementirao poziciju najvažnijeg i najvećeg pjesnika rocka, izmijenivši prvo samoga sebe, a potom i rock & roll, pretvorivši ga od tinejdžerske plesne i pop-glazbe u nešto dramatično drugačije. Zahvaljujući njemu, rock & roll, koji otad pretežno zovemo rock, postao je bitna društvena snaga i samosvojna kultura, a kad su se takvome kursu na svoj način pridružili Beatlesi, Stonesi i drugi, bilo je jasno koliko je i u čemu Dylan bio u pravu.

De lux izdanje

Dovoljno je poslušati “Bringing It All Back Home”, “Highway 61 Revisited” i “Blonde On Blonde” pa da shvatimo u kojoj su mjeri ti albumi bili posve različiti od ranijih Dylanovih djela, ali i praktički svake LP i singl ploče objavljene između zime 1965. i proljeća 1966. godine, a tome valja pridodati i koncerte s The Hawksima koji će uskoro prerasti u The Band. Sve smo to znali, ali ono što sada imamo je uvid u to kako je tekla velika Dylanova mijena u tom kratkom, važnom periodu sredine 60-ih koju većina i danas opravdano smatra njegovim ključnim razdobljem. To je i početak zlatne ere rocka

Već i ovaj, dvostruki “The Best Of The Cutting Edge” album, a o proširenom izdanju od šest CD-a i ultimativnom box-setu od čak 18 diskova da i ne govorimo, otkriva kako je i koliko Dylan sam ili sa svojim suradnicima divlje mijenjao narav pojedinih skladbi. Ostaju one prepoznatljivima i na ovim, pretežno dosad neobjavljenim snimkama, ali način na koji se Dylan u okviru istih studijskih sessiona za glasovite albume iz sredine 60-ih poigravao ritmom i tempom pjesama, koje znamo putem izvorno objavljenih izvedbi, doista je začudan. Čini se kako je jednu te istu pjesmu Dylan kao od šale mogao držati u 4/4 ritmu ili je prebaciti u sporiji tempo valcera. Istu skladbu mogao je jednakom lakoćom prevesti iz bluesa u country ili iz folka u rock, zavrnuti joj melodiju, postaviti je više ili manje iščašeno, ogrnuti je ovim ili onim plaštem, inzistirati na vodećoj ulozi električne gitare ili orgulja, igrati se vokalom i stihovima do iznemoglosti. Bilo je to nešto posve drugačije od u to vrijeme uobičajenih snimanja country ili pop-pjesama u kojima čak ni tada najveće zvijezde nisu imale pravo odlučivati o kursu skladbe.

Dylan se, pak, na “The Cutting Edge” izdanju doima poput velikog redatelja koji s pomno odabranim suradnicima postavlja scenu, rasvjetu, kameru, kostimografiju i određuje tko će što, kada i kako reći, odnosno u ovom slučaju odsvirati i otpjevati. Srećom, John Hammond, koji ga je otkrio, nikad ga nije kočio u tim mijenama, nego mu je pomagao u osvajanju prostora kreativnosti i slobode, a premda su ključni glazbenici često bili drugačiji na albumima s čijih sessiona potječu ove snimke, Dylan sa svima njima pliva poput ribe u vodi. Primjerice, producent “Bringing It All Back Home” Tom Wilson bio je za tadašnje prilike vrlo obrazovan teksaški crnac. S producentom Bobom Johnstoneom, pak, Dylan je “Blonde On Blonde” započeo u New Yorku, a dovršio u Nashvilleu čija će ga country glazba ubrzo i trajno fascinirati, dočim su između, na albumu “Highway 61 Revisited” s epohalnim singlom “Like A Rolling Stone”, glavnu rolu imali bluesom opčinjeni gitarist Mike Bloomfield i klavijaturist Al Kooper. Usput, “deluxe” izdanja albuma “The Cutting Edge” sadrže i cijeli jedan CD s čak dvadesetak različitih verzija “Like A Rolling Stone”.

Nabrijane verzije

Moguće je da je Dylan u to doba istovremeno bio na rubu ludila i genijalnosti, odnosno crti koja razdvaja ta dva stanja uma, a taj dojam podebljava i “The Cutting Edge”, nudeći vam “work in progress” uvid u to kako su se neke od njegovih najvažnijih skladbi mijenjale od smirenih, tihih i akustičnih demo do napetih, nervoznih i nabrijanih studijskih verzija, odnosno kako je Dylan s Wilsonom, Johnstonom i niskom glazbenika koju je okupljao oko sebe uoči 25. rođendana stvarao možda najvažnije pjesme svoje karijere, ali i rocka 60-ih.

Misterij Dylanove revolucije kojom je izmijenio popularnu glazbu, kulturu pa i društvo, ma što vam govorili o tome kako glazbom ne možete mijenjati ništa a kamoli svijet, ovim razotkrivanjem nije ništa manji. Dapače, taj misterij, premda jasniji ili manje tajnovit, ovime postaje još upečatljiviji, usput shvaćajući kada je i kako Dylan počeo činiti ono što čini još i danas - stalno i iznova mijenjati sebe, a da se ne izgubi vlastita srž. Jedini period u kojemu mu ta igra nije uspijevala bile su za njega sumorne rane sedamdesete u kojima je namjerno bježao od vlastite veličine, i supijane, religijski i glazbeno konfuzne, uludo potrošene osamdesete.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 23:57