PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

IMPRESIVNI RETRO - FUTURIZAM Na koncerte Kraftwerka dolaze ljudi koji žele iskusiti elektronsku glazbu kakvu do danas nitko nije dostigao

Piše:

Objavljeno: 23. veljača 2018. 16:10

Nastup Kraftwerka 18.2 u Rigi

REUTERS

Pioniri njemačke i svjetske elektronske glazbe Kraftwerk od 2003. godine, kad je objavljen "Tour de France", nemaju novi album, a uz nešto manje cijenjeni "Electric Cafe" (1986) njihovi ključni radovi objavljeni su između 1974. i 1981. godine. Daleka je to povijest, kad je posrijedi popularna glazba i sve što se u njoj, posebice njezinom elektronskom spektru, dogodilo od tada do danas.

No čak ni taj protok vremena nije okrnjio avangardnost Kraftwerka koji je prije manje od mjesec dana osvojio Grammy u kategoriji Najboljeg albuma elektronske glazbe za box-set "Kraftwerk 3-D Catalogue" (2009), svojevrsnu live reviziju studijskog box-seta "The Catalogue" (2009).

Kad su posljednji put Kraftwerk bili "na ovim prostorima", 2004. godine na ljubljanskim Križankama te 2009. godine na zagrebačkom INmusicu, njihov je koncert još bio u sferi dvodimenzionalnih vizualija kojima su pratili svoje perfektne electro-pop skladbe. Od travnja 2012. do listopada 2016. godine, pak, Kraftwerk je održao seriju nastupa po uglednim svjetskim muzejima i prestižnim koncertnim dvoranama, izvodeći prearanžirane i redizajnirane ključne albume uz popratne 3D projekcije, a sada je taj 3D show s izvrsno komprimiranom set listom došao do Ljubljane i "regije". Ako ste ih propustili ili ako želite još jednu "predstavu", 29. kolovoza Kraftwerk otvaraju festival Dimensions koncertom u pulskoj Areni zbog čijeg bi amfiteatralnog prostora doživljaj iz ljubljanske male Hale Tivoli (kapaciteta 5000 ljudi) mogao biti još impresivniji.

Profimedia, Alamy

Nastup 2013.

Tijekom godina, a o tome sam u dva navrata razgovarao s osnivačem Ralphom Hütterom, Kraftwerk je restaurirao, odnosno za live nastupe osuvremenio i podesio svoj katalog od "Autobahna" iz 1974. do "Tour de Francea" iz 2003. godine, a sada se nešto slično dogodilo i s vizualijama u zapravo prilično staroj 3D tehnologiji koja je zlatnu eru doživjela ranih 50-ih da bi joj se posljednjih godina, i zbog IMAX kinematografa, vraćali i filmaši i rock bendovi poput U2 za efektan koncertni film "U2 3D" (2007).

Dakle, prije koncerta uredno dobijete one smiješne kartonske naočale s jednom zelenkastom i jednim crvenkastom plastčinom folijom, a točno u 20.00 sati – eto što je poslovična njemačka preciznost – započelo je trodimenzionalno putovanje u bolju prošlost eletkronske glazbe Kraftwerka koju ni do danas nitko još nije nadmašio. Ispred LED ekrana za projekcije Ralph i njegova trojica kolega stoje za efektno dizajniranim konzolama s kompjuteima i sintisazjerima, pomno i stvarno izvodeći svoje klasike dok se iza njih projeciraju 3D snimke dizajnirane za pojedine skladbe.

Ne znam kako su se ranih 50-ih osjećali gledatelji na 3D projekcijama filmova, ali kad je, nakon u stilu plastičnosti De Stijla sjajno dizajnirane "Man Machine", onaj starinski kompjuter s naslovnice albuma "Computer World" zaplutao ekranom uz epohalnu i proročansku "Computer Love" s prekrasnim elektronskim zvukovljem i emotivnim Ralphov glasom, osjećao sam se kao i 1981. godine kad sam uz njih maštao o nekom novom dobu u kojem će odnos čovjeka i stroja biti potpun i posve na korist humanosti, umjesto da ljudskoj rasi otme dušu i pamet, a podari otuđenost u prizmi konstantne, no tek prividne i lažne uvezanosti. Upravo to je bila i ostala poanta Kraftwerkove glazbe, prezentna i na 3D nastupu u ljubljanskom Tivoliju. Tada su navještali bolju budućnost da bi sada na te navještaje gledali s dozom nostalgije, zahvaljujući i vizualijama koje korijene vuku iz vremena kada su nastajali ključni albumi Kraftwerka.

Posrijedi je retro-futuristički "trip", beskrajno romantičan i human, a tehnološki perfektan. Baš kao što je glazba Kraftwerka i postala velikom i važnom jer je s jedne strane počivala na perfekcionizmu, pedantnom skladateljstvu, avangardizmu i tehnološkom progresu, a s druge strane ostajala duboko humana, nježna, čak romantična.

Otprilike onako kako je Beethovenova težina sadržavala dozu potresnosti i ljudskosti, a prije toga Bachova matematička preciznost bila bliska Bogu i njegovom naumu čemu se na svoj način, ponovo retro-futurističkom vizualijom u skladbi "Spacelab" Kraftwerk pridružio snovima o svemirskoj letjelici nalik "letećem tanjuru" iz 50-ih koja na koncu, iz orbite oko Zemlje, slijeće pred halu Tivoli (arhitekta Stanka Bloudeka, 1890-1959, ujedno arhitekta "Velikanke" za skijaške letove na Planici) koja se na ekranu ukazuje poput savršene bauhausovske arhitekture u smirujućem zelenilu istoimenog ljubljanskog parka.

Na takvu imaginaciju, kao i na one iz dječje zaigranih 3D vizualija za genijalne i emotivne posvete kretanju i progresu, "Autobahn" i "Trans Europa Express", morao sam skinuti 3D naočale da bih otro suze iz očiju, kao i u slučaju povijesnih snimki s najveće biciklističke utrke za "Tour de France". Ubijte me, ali superiorno skladane i konstruirane pjesme Kraftwerka su nešto najtoplije i najljudskije na što sam u glazbi naišao, iako su stvorene na naizgled hladnim sučeljima prvo analognih, sad već antiknih sinitisajzera veličine ormara, a potom i kompjutera koji danas stanu u džep pulovera. Time dolazimo i do suštinske razlike, kako auditivne, tako i vizualne između Kraftwerka i većine onih koji su nakon njih i britanskih synth-pop romantika s početka 80-ih nahrupili u elektronsku glazbu. Prečesto u toj današnjoj, nakon techno i house eksplozije s razdjelnice 80-ih i 90-ih, nema ni skladateljstva, ni ideje, ni mašte, nego samo dosadne repeticije, fejkerski plitke "eklektike" i nemušto nabacanog generičkog zvukovlja.

To je zagađenje u rangu radiokativnosti koje nema nikakve veze s genijalnim skladateljskim dosezima Kraftwerka poput onih u opominjujućoj "Radioactivity" protegnutoj od Hiroshime preko Černobila do Fukushime, ukusnom "Eclectric Cafeu" u kojem se vrti samo duboko promišljena elektronska glazba i elegantnoj "The Model", bez obzira što ćete mnogo, mnogo više modela, sponzoruša i manekenki naći po partijanerskim barovima s prelošim DJ-evima, umjesto na koncertima Kraftwerka na koje dolaze ljudi koji žele čuti i iskusiti istinsku elektronsku glazbu kakvu do danas u tom sektoru nitko nije dostigao.

Svi ti razvikani DJ-evi bitno su nekreativniji i od robota koje su najveći njemački i svjetski glazbeni avangardisti ponovo poveli na put da bi oni, umjesto živih članova tog sastava, "izveli" antologijsku "The Robots" kao prvu skladbu na bisu dvosatnog, senzacionalno dobrog koncerta. S njihovim "Techno Popom" ni 2018. godine ne može se mjeriti ama baš nitko što je sjajno za Kraftwerk, čak i ako ne stvaraju nova djela, ali porazno za gro suvremene elektronske glazbe i njezinu svakim danom sve veću naplavinu smeća koja, ako i kad izvire iz nasljeđa tih njemačkih genija, s njima ima sve manje stvarne veze.