IN MEMORIAM - CLAUDIO ABBADO Otkrio ga je von Karajan s kojim se ravnopravno može i mjeriti

Claudio Abbado (80), jedan od najvećih dirigenata posljednjih desetljeća, možda još i veći humanist, umro je jučer u Bologni nakon 14-godišnje bitke protiv raka.

Javnost zna njegove umjetničke uspjehe, ali oni humanistički manje su razglašeni. Treba pogledati “A Slum Symphony”, dokumentarni film koji pripovijeda kako su Abbado, Simon Rattle i Gustavo Dudamel - tri interpretativna glazbena genija - pokrenuli akciju za izvlačenje oko 300.000 djece s ulica najnasilnijih venecuelskih četvrti angažirajući ih u glazbi.

Ogorčen i dotučen

Pokrenuo je Abbado - vazda orijentiran mladima - i Evropski mladenački orkestar 1978, i Gustav Mahler Jugendorchester 1986, i Evropski komorni orkestar 1981, te u Bologni 2004 Orkestar Mozart. Talijanska država ga nije poštedjela pljuske ni kad je umirao: s jedne strane mu je predsjednik Giorgio Napolitano dodijelio status doživotnog senatora, s druge strane je Lettina vlada vježbala ozdravljenje financija i uskraćujući novac bolonjskom orkestru, koji je tako izdahnuo tjedan dana prije maestra, ogorčenoga i dotučenoga, ne prvi put: ne treba zaboraviti da je i iz milanske Scale istjeran i da mu Riccardo Muti godinama nije ondje htio ni odškrinuti vrata.

Mladi ravnatelj

Ipak je Claudio Abbado dirigirao gotovo svim najvećim orkestrima na svijetu, ostavivši za sobom diskografski kapital koji se može mjeriti s von Karajanovim. Upravo je Herbert von Karajan prvi opazio njegov elegantan i energičan stil, i njegovu urođenu sklonost da partiture čita filološki, ali u korist a ne na štetu autentičnoga glazbenog doživljaja.

Sin violinističkog majstora pa dirigenta Michelangela Abbada i pijanistice Marije Carmele Savagnone, Claudio Abbado je na milanskom konzervatoriju diplomirao klavir i dirigiranje, usavršavajući se s Friedrichom Guldom i Antoninom Vottom, pa Hansom Swarowskym. Već afirmiranoga i nagrađivanoga von Karajan ga je 1963 pozvao u Salzburg dirigirati Mahlera. U sljedećih pet godina debitirao je i u Scali, i u Covent Gardenu, i u Metropolitanu, a sa samih 35 godina pozvan je za umjetničkog ravnatelja Scale.

Abbado je uz klasični repertoar uveo Berga, Stravinskoga, Schönberga, Nona, što je bila revolucija za Milano. Zvao je za pult von Karajana, Böhma, von Matačića, Kleibera, Bernsteina, Soltija; upravo on je otvorio vrata Mutiju. Od 1971 bio je prvi dirigent Bečkih filharmoničara, naslijedivši von Karajana, a od 1972 i prvi gost dirigent Londonskoga simfonijskog orkestra.

Prštanje radosti

Njegov odlazak iz Scale 1986 još je predmet polemika. Preuzeo je vodstvo Bečke državne opere, a radio je mnogo i s Bečkim filharmoničarima. Nemoguće je ovdje nabrojati sve opere i orkestralna djela koja je izveo, ali ne mogu ne spomenuti “Putovanje u Reims” 1988, jer takvo prštanje radosti i veselja na pozornici nisam vidio nikada ranije ni kasnije. U Berlinu su ga 1989 članovi orkestra izabrali za umjetničkog ravnatelja Berlinskih filharmoničara, kao prvoga ne-Nijemca; opet je naslijedio von Karajana. Odstupio je 2000, ozbiljno načet rakom.