Ivana Lazar: Danas je malo koloraturnih soprana, a to je posljedica moderne prehrane

Sopranistica Ivana Lazar, prvakinja HNK Zagreb, proteklih je godina doista obilježila svojim ulogama doista brojne operne naslove u HNK Zagreb. Za Kraljicu noći u “Čarobnoj fruli” dobila je Nagradu glumišta i Nagradu “Marijana Radev”, pjevala je na Operavision Jelenu u “Nikoli Šubiću Zrinjskom”, zatim naslovnu ulogu u Donizettijevoj “Luciji di Lammermoor” za koju je dobila nagradu Tito Strozzi, a tu je zatim uvijek uloga Musette u na repertoaru uvijek prisutnoj Puccinijevoj “La Boheme”. Odnedavno je u HNK na repertoaru Gluckov "Orfej" u kojem Ivana Lazar pjeva ulogu Amora. Predstava je to s tri primadone: Dubravka Šeparović Mušović pjeva Orfeja, Valentina Fijačko Kobić Euridiku, a Ivana Lazar Amora. Prve dame zagrebačke opere odlično se slažu i zajednički rad je ugodan.

- Budući da Dubravku Šeparović Mušović i Valentinu Fijačko Kobić, poznajem još iz studentskih dana puno toga smo prošle zajedno, pjevale zajedno i mogu bez zadrške reći da je rijetko doživjeti takvo povjerenje i podršku među kolegicama. Zbog toga mi je i sam proces stvaranja ove predstave bio ugodan i neopterećujući - govori sopranistica Ivana Lazar.

Govoreći o kolegicama, prisjetila se anegdote koja seže 20-ak godina unatrag.

- Kad je veliki maestro Šutej tražio soprana za jednu predstavu u Splitu nazvao me na telefon i rekao: "Ja ovo nisam nikad doživio. Vaša kolegica Fijačko vas je toliko ishvalila da sam vas morao zvati jer želim da dođete na audiciju. Inače soprani čupaju kose jedni drugima, a vi se međusobno podržavate". Mislim da je to zato jer smo imale i istu profesoricu, Oliveru Miljaković koja je uvijek isticala da smo mi jedna velika obitelj. Osobno, držim da nema napredka dok se ne počneš veseliti tuđem uspjehu - razmišlja sopranistica.

Specijalizirana za barok

"Orfej", kojeg djeca upoznaju već u osnovnoj školi putem arije "Che faro senza Euridice" je njezin teren, budući da je specijalizirana za razdbolje baroka, pa i klasicima.

- Moram priznati da sam s veseljem dočekala jednu operu iz tog razdoblja jer, na žalost, tu vrstu muzike imam priliku izvoditi samo na koncertnim podijima. Iako je uloga mala uživam u čistom zvuku orkestra i jasnim harmonijama koju donosi Gluckova partitura. Ostvarenje mog sna bi bila neka Handelova opera, npr. "Alcina" na pozornici HNK.

Ivana Lazar je koloraturni sopran, a to je široj publici uvijek štosno, naročito je intrigiraju "koloraturci". No njih je sve manje. Kad pjeva ulogu za koloraturnog soprana, u alternaciji je njezina pedagoginja Lidija Horvat Dunjko, kod koje je magistrirala.

- Mislim da je manjak koloraturnih soprana vezan općenito za trend da su danas popularni tamniji glasovi većeg volumena. Nekad je bio imperativ imati lijep piano, pjevati "blistavo, sjajno i sabrano", kako je govorila velika sarajevska pedagoginja Paša Gackić. S takvom tehnikom su pjevačice lakše dolazile do visokih tonova i duže trajale u tom fahu. Danas su i orkestri i instrumenti glasniji, na cijeni je ona - tko jači, taj kvači. Mislim da to ostavlja traga i da upravo zbog toga mlade pjevačice koje bi i mogle pjevati vrlo visoki fah brzo odustanu od njega jer ih privlači lirski i spinto repertoar. Ima još jedna teorija, a to je da je zbog modernog načina prehrane i hormonalne neravnoteže sve manje visokih glasova. Sve je to povezano...

Dolazak iz Tuzle

Koloraturci mogu u maloj prostoriji natjerati staklo da vibrira, pa i rasvjetu iz doba socijalizma u HNK?

- Da, ne možemo razbijati čaše ali frekvencije visokih tonova u trećoj oktavi znaju izazvati da naše lampe sa metalnim dijelovima zveckaju - otkriva sopranistica.

Ivana Lazar u Zagreb je došla za rata iz Tuzle. Upisala je tada II. gimnaziju. Bilo je to 1994. godine.

- Kad gledam sad na te godine, iz perspektive majke i odrasle osobe, divim se toj odlučnoj, mladoj osobi koja je prošla ratne godine u opsadi grada, glad, strah, neizvjesnost, a onda se odvažila potpuno sama doći u veliki grad i krčiti tvrdoglavo put prema cilju. Tata me je doveo, platio sobu na dva mjeseca, ostavio papire i rekao - snađi se! Velika Ljiljana Molnar Talajić mi je u tom trenutku neizmjerno pomogla jer je, nakon što me čula, poslala preporuku na školu i molila da me se primi. Bilo je tu svega, i gladi i usamljenosti i tuge, ali najviše odlučnosti da upišem Akademiju što sam nakon dvije godine i uspjela kao prva na listi i sa maksimalnih 100 bodova. Zagreb me prihvatio, hranio, obrazovao, dao mi sve uvjete da se razvijem kao umjetnik. Možda zato jer sam cijeli život osjećala divljenje i poštovanje prema tom gradu. Ništa mi nije ružnije od ljudi koji su došli od svukud i onda pljuju po Zagrebu. Treba poštovati kulturu, tradiciju i ljude grada kojeg si izabrao za život i onda nema problema u asimilaciji - njezin je stav.

Da je glazba njezin izbor, znala je i prije dolaska u Zagreb.

- U prvoj godini rata veliki tuzlanski pedagog i dirigent Čestmir Dušek je osnovao djevojački zbor pri HKD Napredak. On je bio čovjek velike karizme, znanja i jedne nevjerojatne energije i izgarao je za muziku. Na audiciji je bio oduševljen mojim glasom i odmah mi je rekao da imam nevjerojatan dar i da to moram razvijati dalje. Počeo mi je davati solo dionice pa sam vrlo brzo osjetila što znači pjevati pred publikom. Alternativa otada nije postojala, pa moram danas priznati da sam potpuni fah idiot - sa 14, 15 godina zaljubila se u klasiku i nakon toga druga glazba jednostavno joj je bila prebanalna.

Festival drvenih kapelica

Među pjevačima u HNK jedna je od rijetkih koja je specijalizirana za baroknu glazbu, bila je dugo vremena solist Hrvatskog baroknog ansambla. Ima jedan vrlo poseban festival, Festival drvenih kapelica na kojem nastupa zajedno s kolegom Berislavom Puškarićem, a specijaliziran je za barok.

- Ljubav prema baroku je u mojim počecima bila jako vezana za moj tip glasa. Uvijek sam vrlo čisto pjevala i posjedovala tu lakoću u izvođenju koloratura i ukrasa baroknih partitura. Barokna glazba ima u sebi nešto iskonsko, nešto što nas instantno vraća u prošla vremena, jednu čistu emociju koja je jako prijemčljiva slušateljima. I danas sam, nakon toliko repertoara kojeg sam pjevala najsretnija kad izvodim neki "rasni" barok. Tako je i projekt koji smo napravili Berislav Puškarić i ja, zajedno sa mojim mužem čelistom Krešimirom Lazarom i čembalistom Krešimirom Hasom, projekt u kojem neizmjerno uživam i s kojim smo doživjeli prekrasan odjek kod publike. Handelove kompozicije za bas i sopran vrlo su virtuozne, pisane gotovo instrumentalno i imaju u isto vrijeme jednu prekrasnu dubinu i širinu emocija te nas njihovo izvođenje svaki put ozdravi i pjevački i duhovno. Kako se barokna glazba uvijek veže za neke povijesne lokalitete (takav je i Festival drvenih kapela i naš najveći barokni festival Varaždinske barokne večeri), to uvelike pojačava dojam i doprinosi uživljenosti u glazbu - prenosi dojmove.
Nedavno se s obitelji preselili u Varaždin, rodni grad supruga Krešimira, glazbenika i profesora violončela na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji…

- Kad smo suprug i ja dobili zajedničku djecu prije sedam i pet godina, pojavio se problem stambenog pitanja jer uz dvoje zajedničke imamo i dvoje moje djece iz prvog braka kojq studiraju. Kako je Varaždin meni oduvijek bio grad u kojem sam smirena, sretna, svojom poviješću me nadahnjivao, i kako smo shvatili da zapravo svaki svoj slobodni dan koristimo i bježimo u njega, tako se rodila ideja da se i trajno preselimo. Prednosti su velike. Prva je financijske prirode jer za cijenu stana od 50 m2 u Zagrebu u Varaždinu smo kupili kuću sa divnim vrtom, a druga i najvažnija je ljudski faktor i logistika. Moram priznati da mi je, otkako sam tu, život puno lakši i jednostavniji što se tiče organizacije kuće, obitelji, djece. Uvijek imam ljude koji mi mogu uskočiti, odvesti, dovesti, pričuvati djecu, dok smo u Zagrebu oboje bili bez ikog svog. Na kraju Varaždin se i kao grad razvija u dobrom smjeru, puno se ulaže u obrazovanje, kulturu, obnavlja se HNK, otvara se nova Knjižnica, obnavlja se sinagoga, daje se potpora mladim umjetnicima i to su sve stvari koje su prevagnule. A što se tiče putovanja to za neke europske standarde (američke neću niti spominjati) nije neka udaljenost. Idealno bi bilo da imamo brzi vlak koji bi vozio sat vremena, ali dok to ne bude ja se uživam voziti kroz zelene brege, kroz Paku i Novi Marof, usput poslušam snimke sa probe, obavim telefonske razgovore i kad stignem u svoj vrt sve brige posla ostaju iza mene. Ako je baš neka gužva sa probama onda ostanem u Zagrebu kod starije djece, Maša ima 21 godinu, a Pavle 23, koji su studenti, pa se i odmorim i družim s njima - govori majka četvero djece.

Adelin bolestan glas

Privatni život za nju nikada nije isključivao profesionalni i obrnuto.

- Uvijek sam htjela puno djece pa sam se rano udala i rano rodila prvoje dvoje, ali željeni broj od petero djece nisam dostigla. Vjerujem da sam s godinama razvila mehanizam da kad izađem iz kuće svi kućni problemi ostaju iza vrata i obrnuto. Sigurna sam da mi je takav stav samo pomogao da ostanem stabilna na oba polja. Nemam nikakav sukob sa samom sobom u vezi majčinstva i eventulane grižnje savjesti zbog karijere i posla. Raditi se mora da bi čovjek opstao i preživio i to djeca moraju naučiti. Mislim da su i zbog toga moji veliki (kako ih zovem) danas vrlo samostalni i samosvjesni uspješni studenti - govori sopranistica.

Koja je vaša iduća uloga u HNK ili što bi voljela pjevati, da se nju pita...

- Nažalost, zbog trenutne situacije sa covidom a i zbog smjene u vladajućim strukturama ne znam što nas čeka slijedeće sezone, niti one iza. To je za pjevača jako teško jer da bi dobro pripremili neku ulogu treba nam godina dana, a ponekad i više. Ovako nas se stavlja pred gotov čin i prisiljeni smo na izvanserijske napore. Situacija je takva da se ne usudim niti maštati, ali mogu reći da mi je životna želja pjevati "Thais" od Masseneta. Uz to bila bi presretna i sa nekom Handlovom operom, također sa nekim Bellinijem - općenito misli fali ranog belcanta na opernom repertoaru.

Kad biste u životu snimila neki nosač zvuka koji nije posvećen klasičnoj glazbi, što bi to bilo?

- Ne bih ga snimila, hahahaha... Već sam rekla da sam potpuni fah idiot i da od prvog razreda srednje škole ne slušam ništa od popularne glazbe. Jednostavno mi to nije nešto što mi je napeto. U vezi toga se čak dogodila jedna škakljiva situacija sa emisijom A - strana u koju sam bila pozvana. To je jedan sjajan projekt i naravno da bi svatko želio tamo nastupati. Ja sam predložila da napravimo neki crossover sa popularnim i virtuoznim arijama jer znam da je to publici uvijek fascinantno. Na kraju me urednica nazvala i rekla da mi nudi da pjevam pjesme od Adele. Ja sam to odbila sa obrazloženjem da svaki dan ulažem sate i sate u vježbanje da bih održala svoj glas u formi i blistavosti, a oni me tjeraju da pjevam pjesme koje su mi potpuno bezveze, pjevačice koja ima bolestan glas i koju zbog toga uvijek slušam s mukom. Mislim da se žena uvrijedila i da uopće nije shvatila poantu... - zaključuje Ivana Lazar koja je i glumila u predstavi "Famozna Florence" Glumačke družine Histrion posvećenoj amaterskoj pjevačici Florence Jenkins.