NAŠ PRVI POP-GASTARBAJTER

IVO ROBIĆ Njegova nadmoćna cool izvedba, besprijekorne i neponovljive dikcije, rodila je definitivni stereotip domaćeg šlagera 50-ih

Feljton 'Kako je maleni pogon iz Ilice 213 u samo 15 godina prerastao u modernu tvornicu na kraju grada iz koje su izlazili najveći hitovi' prema knjizi 'Siniša Škarica: Tvornica glazbe – Priče iz Dubrave – Bilješke za biografiju ili Various Artists – Knjiga prva: 1947. – 1969.', Croatia Records, priredio Željko Ivanjek

Ivo Robić, istina, nije previše vodio računa o podrijetlu pjesama. Pjevao je sve, od romanci (Nekad sam i ja volio plavo cvijeće, Ja se opraštam, Cigani, sa vama) do “boogieja” Shake, Rattle And Roll, ako je bilo po njegovu ukusu i primjereno zahtjevima tržišta.

Unatoč sklonosti jazzu, očito je prilično svjesno koketirao s popularnijim, odnosno komercijalnijim formama koje su nalazile put do široke publike.

Tin Pan Alley

Raznovrsnost ili, ako hoćete, svaštarenje sa stilom nije bila novina koju je patentirao Ivo Robić. Diktati ukusa i trendova popularne glazbe koji su dolazili iz srca Velike jabuke, broadwayske 128. ulice - još od 30-ih, a kreirali su ih autori poput Georgea i Ire Gershwin, Colea Portera, Richarda Rodgersa i Lorenza Harta pod nazivom Tin Pan Alley - podrazumijevali su brojne hibridne i pseudoforme. A Tin Pan Alley (kovanicu je sročio skladatelj Monroe H. Rosenfeld u svojoj kolumni za New York Herald povezujući disonantnu mješavinu glasovirskih tonova, koja je dolazila iz nakladničkih ureda, sa zvukom limenki!) postaje općeprihvaćeni sinonim produkcije i eksploatacije popularne glazbe sve do kraja 50-ih.

Bilo je to razdoblje prelaska iz “Big Band ere” 30-ih i 40-ih na rock’n’roll grupe s početka 60-ih, ispunjeno jakim adutima Tin Pan Alleyja: velikim baritonima baladerima listom iz brojne američke, osobito njujorške, kolonije paisanosa (“zemljaka”, kako su se nazivali američki Talijani). Pogledajte ovaj niz: Frank Sinatra, Perry Como, Al Martino (Alfred Cini), Tony Bennett (Benedetto), Frankie Laine (Lo Vecchio), Dean Martin (Crocetti), Vic Damone (Vito Farimola), Alan Dale (Aldo Sigismondi), Jerry Vale (Genaro Louis Vitaliano), Don Cornell i, naravno, Mario Lanza, pravog imena Alfredo Arnold Cocozza. Oni su bili idealan medij za promicanje pseudojazza, pseudofolka, pseudocountryja i pseudoopernih inačica koje su, kombinirane s pjesmom-dosjetkom, tzv. novelty song, nalazile najizravniji put do publike, nespremne - u posteuforiji Velike pobjede, unatoč hladnoratovskom ozračju - za “misleću glazbu”.

Francuski uzor

“Podrazumijevajući nadmoć paisanosa (preostala velika imena s početka 50-ih bila su Nat King Cole, Eddie Fisher, Billy Eckstine, Guy Mitchell i Johnny Ray), je li ikakvo čudo što je srednjostrujaški pop, do prispijeća rock’n’rolla, bio ‘pasta’ napolitanskog, belcanto, pseudoopernog pjevanja”, napisao je u svojoj studiji Death of an Era glasoviti američki muzikolog i producent Arnold Shaw.

Stoga se pojava Ive Robića i drugih nastavljača prijeratne (i “endehazijske”!) tradicije popularne glazbe (Vlaho Paljetak, Andrija Konc, Meho Sefić, braća Miljenko i Silvijo Sutlović i Nina Selak, prije svih), poput Rajke Vali, Zvonimira Krkljuša, Bruna Petralija i Vojina Popovića, mogla prepoznati kao očekivan odraz Tin Pan Alleyja i vjernih europskih pratilja talijanske, francuske i britanske pop-scene, unatoč skromnim tehničkim i neuglednim medijskim sredstvima te svojevrsnoj samoizolaciji bivše države.

Robić je, poput svojih uzora (sam navodi kako mu je prvi bio velika prijeratna pjevačka i filmska zvijezda Tino Rossi, Francuz korzikanskih korijena, često istican kao “najveći Korzikanac poslije Napoleona”, koji je opjevao sve od Korzike preko Napulja do Havaja), prizivao obećavajuće slike Bahije, Granade, Madrida i Barcelone, Meksika i Tennesseeja, dočaravajući narodu s točkicama, a bez putovnica bogat i sretan svijet čiji smo dio, ako ništa drugo, postajali barem na taj način.

Ivo Robiće, Kvarner 1955.

Ivo je, naravno, pjevao i Serenadu (svojoj) Opatiji, o Senju, Postirama, Dubrovniku i Jadranskome moru. Ta tema, zajedno s pjesmama Zagrebu, bila je u 60-ima sadržaj gotovo svake druge njegove uspješnice. I sam je skladao neke od najvećih šlagera 50-ih: Srce, laku noć (glazbenici su je prisvojili kao fajrunt temu), Ja ću doć’, Za tobom čeznem, Ne plači, Ko nježni cvijet i nezaobilazni Samo jednom se ljubi. No, u svemu što je radio - uključujući i impresivnu listu svjetskih hitova - drugu stranu autorskog bića nosio je postojani Mario Kinel.

Njegov postupak spajanja socrealističkog izraza kroz romantične (i povremeno prigodničarsko-propagandne) stihove s forsiranim, jednosložnim rimama, koje je nemilo trošio upravo Tin Pan Alley (naše “maj”, “kraj”, “znaj” kao ekvivalent za “moon”, “spoon”, “june”), izazivao je učinak razbibrižnog i zabavnog, gotovo na tragu camp poetike. Pretjerano artificijelna, kićena i dirljivo staromodna, gotovo izvanvremenska liričnost (primjerice, premda u uporabi i kod drugih autora, tko je ikad primao cjelov ili cjelivao u kolokvijalnom hrvatskom!) u sprezi s Robićevom nadmoćnom cool izvedbom, besprijekorne i neponovljive dikcije, u naglašenoj kantileni, rađala je definitivni stereotip domaćeg šlagera 50-ih.

Takav je i jedan od prvih Kinelovih radova za Robića, Jadran u noći, snimljen već 1952. “Kad se na more spusti ponoćni mrak/I kad mrak taj gusti prekriva zrak/tada proviri mjesec uz divan sjaj/prekrasan baš je ponoćni prizor taj/Jadran naš blista tad od silnog sjaja/kao biser naš.”

Kemija stihova, glasa i funkcionalne pratnje (glasovirom napumpani beguine, topli klarinet, u to vrijeme neizbježna harmonika, kontrabas, gitara i “metlice”) stvara idealan ugođaj hotelske terase u Opatiji ili Crikvenici. No, naravno, nije sve u kemiji. Eufemizam se koristi kao slabašan veo za očevidnu seksualnost (bio je to vjerojatno i nesvjestan autorski trik za čuvare ćudoređa) i stoga nedvojbenu poruku. Bar što se konzumenata tiče.

Ta tvoja ruka mala Ljube Kuntarića i Blanke Chudobe, drugog velikog autorskog tandema 50-ih, prva pobjednička pjesma na prvom domaćem festivalu zabavne glazbe u Zagrebu 1953. (samo tri godine nakon početka najslavnijeg svjetskog “lakoglazbenog” festivala u Sanremu!), puna je prigušene i obećavajuće čulnosti (“Ta tvoja ruka mala/mi stiskom veli/da srce si mi dala/u času tom”).

Mala djevojčica

S druge strane, Autobus Calypso (Ivo s Beti Jurković), odličan afro-cuban istih autora s Opatije 1959., daje optimističnu naznaku boljeg standarda (“Autobus Calypso/to je ljetni hobi moj/bar dok nemam još/mali auto svoj”). No, godinu dana prije Mala djevojčica - drugog velikog autorskog para, Milutina Vandekara i Alke Ruben, apsolutna šampionka po glasovanju slušatelja radijskih postaja jugoslavenske radiodifuzije na prvoj Opatiji - koju je Robić izveo s tada 16-godišnjom Zdenkom Vučković u zanimljivo riješenoj međuigri, zapravo prvi put progovara o rastućem standardu i znakovima potrošačke groznice (“Tata kupi mi auto/bicikl i romobil/kupi mi medu i zeku/kolica Jugovinil”).

Prva ljubav Pere Gotovca i Blanke Chudobe, Bijela ruža Zvonimira Šebetića, Septembar Ive Körblera, Tiho plove moje čežnje (remake iz 1954., prvi put snimljene 1944.) Nenada Grčevića i Krkljuševa Serenada Opatiji još su neke od uspješnica kojima je tijekom 50-ih Ivo Robić osobnim i osobenim pečatom potvrđivao skladateljski kredibilitet “hrvatskog Tin Pan Alleyja”.

Njihov rukopis u toj mjeri je postao njegov zvukopis da se pokraj zamišljenog spomenika bardu popularne glazbe 50-ih nadaleko ne nazire susjedstvo. Tako je, posve prirodno, prva pjevana solistička, dugosvirajuća ploča Jugotona (čitaj: ondašnje diskografske industrije) bila Robićeva Pjeva vam Ivo Robić (dotad se na tržištu pojavio niz miješanih narodnih, zabavnih i klasičnih izdanja).

Prva pjevana solistička, dugosvirajuća ploča Jugotona (čitaj: ondašnje diskografske industrije) bila je Robićeva 'Pjeva vam Ivo Robić'

Objavljena koncem 1956., konačni je proizvod koji svjedoči o dosezima domaće popularne glazbe i standardu diskografije uopće. (Prvu sljedeću snimio je Dušan Jakšić tek početkom 1959.!)

Pjevački poliglot

Sretan je to zbroj singlica izdavanih u neprekinutom nizu od siječnja do svibnja 1956. koji se, kako kaže Jugotonov promidžbeni katalog iz tih godina, na “nelomljivom - mikrorezanom - dvadeset i pet centimetarskom - na trideset i tri i pol okretaja” dragocjenom komadu vinila našao i u mojim rukama u ljeto 1957. kada sam dobio i svoj prvi Supraphonov gramofon.

Dva plesna orkestra - Radija Zagreb pod ravnanjem Miljenka Prohaske i Plesni orkestar Nikice Kalogjere te Kalogjerin septet i kvintet (on je, uz Marija Kinela, Robićev najpostojaniji suradnik 50-ih) - ravnomjerno su podijelili zvuk ploče, pokazujući sviračku i produkcijsku razinu koja će i danas mnoge iznenaditi.

Pet standarda iz tog vremena (Mexico, Odavde do vječnosti/From Here to Eternity, Three Coins in the Fountain, Skokiaan, ’Na voce ‘na chitarra i Hallo Bim-Bam Baby), otpjevani na francuskom, engleskom i talijanskom (nedostaju još njemački, španjolski i slovenski da se upotpuni slika Robićeva pjevačkog poliglotstva), zajedno s dva domaća uspjeha, Samo jednom se ljubi i Prva ljubav, perfektan su sažetak priče o Robiću i 50-ima.

Moguće da je upravo taj “mali” LP, uz ranije singlove koje je gospođa Marta, supruga i kućni impresario, uporno slala inozemnim izdavačima, bio ključan da Ivo dobije poziv iz Supraphona. U Pragu je snimio cijeli niz ploča s europski priznatim orkestrom Karela Vlacha. Od Supraphona do Polydora bio je samo korak. Kada je došao Morgen i Bert Kaempfert (da, tko je ono napisao Strangers in the Night!), Ivo Robić je zapravo zakoračio u svijet, a ondje je, barem što se Njemačke tiče, dio sebe i ostavio. (Za Polydor je od 1959. do 1966. objavio 14 ploča!) No, to je već neka druga priča.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. studeni 2024 16:50