DAN STUART

JEDNA VEČER S JACKOM KEROUACOM PUSTINJSKOG ROCKA Čovjek koji je iz SAD-a 'prebjegao' u Meksiko. Iz obiteljskih se razloga vratio, ali jedva čeka otići

 Screenshot / YouTube
 

Prije nekoliko tjedana u Spunku pred pedesetak ljudi John Paul Keith iz Memphisa zvučao je, a i izgledao, premda sad već stariji, poput mladoga Elvisa Costella s početka 80-ih koji se namjerio izvoditi pjesme u duhu Roya Orbisona, Buddyja Hollyja, Johna Fogertyja. Rekoh mu da mi ne ide u glavu da s takvim pjesmama nije popularan barem poput Costella. “Daj mi još koju godinu pa će biti tako”, šeretski mi je dobacio nakon jednog od najboljih nastupa kojima ste imali priliku prisustvovati u proteklih nekoliko godina.

Minulog ponedjeljka slična slika u Malom pogonu Tvornice kulture na nastupu Dana Stuarta, samo s ponešto drukčijim glazbenim predznakom, a pred podjednakim brojem ljudi. I opet prekrasan nastup koji bi se mogao usporediti s praktički nemogućom situacijom da nešto mlađeg Neila Younga gledate i slušate u nekom malom kabareu. “U nekom paralelnom svemiru”, reče mi Dalibor Pavičić, “ovaj bi čovjek s ovakvim pjesmama trebao zarađivati milijune dolara”. Nažalost, taj paralelni svemir ne postoji pa bi 58-godišnji Dan Stuart zauvijek mogao okačiti gitaru o klin i nastaviti preživljavati kao vrtlar u Tucsonu u Arizoni, u kojem je 1979. godine započeo glazbenu karijeru u okviru punk-benda The Serfers. Dvije godine kasnije The Serfers se sele u Los Angeles, u kojem mijenjaju ime u Green On Red, a tamo se gitaristu i pjevaču Danu Stuartu, orguljašu Chrisu Cacavasu, basistu Jacku Watersonu i bubnjaru Vanu Christianu (koji će kasnije osnovati cow-punk bend Naked Prey s kojim kasnih 80-ih nastupa i u Kulušiću) pridružuje i Chuck Prophet. Zanimljivo, Dan je rođen U Los Angelesu, no formativne godine proveo je u Tucsonu, a pravu karijeru započeo na povratku u rodni grad.

Pustinjski country-rock

Poslije koncerta šalim se s Danovim talijanskim gitaristom Don Antonijem, koji želi Dalibora ugostiti na svom solo albumu, da nije gledao Green On Red u 80-ima pa ni na Reading festivalu 1989. godine kad sam ih uspio uhvatiti. Već su se raspadali po šavovima, ali i povremeno bili veličanstveni dok su prašili svoj pustinjski country-rock koji će netko ubrzo nazvati americanom. Sjedam za stol za kojim Dan već razgovara s dva poklonika njegova opusa, vidi se da znaju puno i o Green On Red i o onome što je proizašlo iz tog benda. Objašnjava nam da mu je “americana oduvijek bila glup pojam i da ne predstavlja ništa osim utočišta bijelih rock purista koji su morali izmisliti neki naziv da bi se razlikovali od onoga što se ranije zvao country-rock, a i Green On Red su svirali rock’n’roll”.

I u pravu je jer njihovi albumi bili su produžetak onoga što su početkom 70-ih svirali Stonesi na “Sticky Fingers” i “Exile On Main Street” i The Doors na “L. A. Woman”, prije njih Buffalo Springfield i The Byrds u country-rock fazi te Gram Parsons i Creedence Clearwater Revival, ali s energijom proizašlom iz punka. Bio je jedan od onih koji su punk shvaćali kao “područje slobode, a ne modu” pa u tom kontekstu spomenem Mikea Watta koji je najbolje pojmio i odražavao bit i srž tog pokreta. “Obožavao sam Minutemen, a i Meat Puppets, to je za mene bio punk”. Kažem mu da su mi Meat Puppets otkrili country i to baš kroz punk-vizuru. Iz sličnih sam razloga slušao i Green On Red, istovremeno uz Giant Sand i R.E.M., spomenute Meat Puppets i Minutemen te The Dream Syndicate i The Long Ryders. Ti su bendovi stapali punk i country, psihodeliju i folk, a u slučaju The Gun Cluba i blues dok su nam The Cramps otkrivali iščašeni rockabilly 60-ih i garage-rock 60-ih kao preteče punka.

Najpopularniji nakon raspada

Sredinom 80-ih Stuart i Steve Wynn iz The Dream Syndicate, a s kojima su Green On Red i Rain Parade, The Bangles i Opal i brojni drugi sastavi tvorili kalifornijsku, takozvanu Paisley Underground scenu, pokreću duo Danny & Dusty. Ubrzo im se pridružuje i Sid Griffin iz The Long Rydersa pa iza te kratkotrajne “supergrupe Paisley Undergrounda” ostaje album “The Lost Weekend” (1985). Nažalost, Green On Red, premda su jedno vrijeme snimali i za Mercury Records, nakon sjajnih albuma iz 80-ih, poput “Gravity Talks”, “Gas Food Lodging” i “Here Comes The Snakes” gube dah, a Stuart i Prophet ranih 90-ih odlaze svak na svoju stranu kako bi pokrenuli solo karijere. Na kraju je ispalo da su Green On Red postali kultni bend, popularniji nakon raspada, nego za vrijeme trajanja, a time i nezaobilazni “kumovi” americane koju Stuart, eto, ne može smisliti.

Sklon piću, a i drugim supstancama, dvije-tri godine nakon albuma “Retronuevo” (1993.) s Alom Perryjem kojem je neke snimke objavio i Zdenko Franjić (Slušaj najglasnije), Dan baca gitaru u trnje i odlazi u Meksiko. Tamo provodi 20-ak godina, uglavnom u pokrajinu Oaxaca iz koje putuje autobusom po cijeloj državi. “U Meksiku je sve isprepleteno. I država i Crkva i karteli i policija i politika. Jedino na što se možeš osloniti su obitelj, klan i selo”, kaže o svojim meksičkim iskustvima. “Bio sam im sumnjiv jer su mislili da nemam obitelj dok mi prvo nije došao u posjetu sin Bobo (iz propalog braka s jednom Španjolkom s kojom je neko vrijeme živio i u Madridu - op. a.), potom i otac. Tek su me onda posve prihvatili, takvog kakav jesam.” Da uplaši bivšu suprugu kasnije, kad je početkom ove dekade ponovno primio gitaru u ruke, snimio je i pjesmu “Gringo Go Home”.

Ipak, kaže da, iako “gubitnik u bijegu” i “gringo”, nikad nije “imao većih problema” u smucanju po Meksiku, iz čega je stvorio trilogiju sastavljenu od albuma “The Deliverance of Marlowe Billings” (2012.), “Marlowe’s Revenge” (2016.) i “The Unfortunate Demise of Marlowe Billings” (2018.). Prvu i posljednju od te tri ploče prate i istoimene novele, od kojih potonja predstavlja neku vrstu Danove autobiografije, ali i “hardboiled fiction” koji bi se mogao dopasti poklonicima serijala poput “Narcos” i “Breaking Bad”. Meksiko ga i danas fascinira, a živo ga je zanimalo i kako je meni bilo na Kubi 1987. godine, u koju nikada nije mogao otputovati zbog američkog državljanstva. Rekoh mu da bih, da sam tada znao da će propasti socijalizam, ostao tamo studirati i živjeti jer su ljudi krasni i dobro su me prihvatili. Uostalom, Castro i Tito su bili pravi frajeri, no zgrozio sam se kad sam istog ljeta u Meridi na Yucatanu ušao u bar krcat neonacistima. “Ništa neobično, ima dijelova Meksika u kojima su bijelci ludi za nacistima, a viđao sam i murale u čast Rommela i drugih Hitlerovih glavešina. Ne volim Yucatan, a i Cancun ima jednu od najvećih stopa samoubojstava u Meksiku, valjda zato što se tamo svi bave turizmom.”

Na sjeveru je gadno

Meksiko je doživio na posve drukčiji način, čak i kad je živio u njegovu glavnom gradu. Nikada nije imao ni strah od kriminala i kartela, premda se i njima bavi u svojim knjigama i pjesmama, ali priznaje da je na sjeveru zemlje gadno. Na koncu je bio prisiljen, ne zbog opasnosti nego iz obiteljskih razloga, prije tri godine vratiti se u Tucson iako je na posljednjem albumu objavio istoimenu skladbu u kojoj pjeva da se nikada neće vratiti u taj grad. “Tucson je sjajan ako u njega dođeš kao stranac, ali mene tamo svi znaju i to je očajno. Znaju sve što sam radio, sve moje poroke i grijehe, koliko sam pio, a to mi se ne sviđa, no moram barem još neko vrijeme ostati tamo. Potraži me ako dođeš.” Ma prije ćemo se naći u Zagrebu, odvratim mu, i upitam zašto ne ode u Austin koji me oduševio i u kojem sam u nekoliko dana upoznao Joea Elyja i Jimmieja Dalea Gilmorea, književnika i glazbenika Kinkyja Friedmana koji me pozvao da odemo igrati golf k njegovu frendu Willieju Nelsonu. Nažalost, Willie je bio na turneji pa je dogovor propao, ali nigdje se nisam osjećao toliko doma kao u Austinu, čak ni u rodnom Zagrebu.

“Čuj, igrao sam golf kod Willieja, dobro znam i Kinkyja, ali Austin je postao vraški skup, a ja više ne mogu živjeti od glazbe pa vrtlarim po Tucsonu i tako se uzdržavam.” Žalosna su vremena za glazbu kad ljudi poput njega s toliko jakim pjesmama ne mogu živjeti od iste. Na njegovu nastupu bilo je samo četrdesetak ljudi. “To je za ponedjeljak super, mislio sam da će vas biti samo desetak, ali ne žalim se, volim vrtlariti. No, ne bih želio ostati u Americi jer ovo s Trumpom je još lošije nego s Bushom. Sada i posve pristojni ljudi govore da treba podići zid jer iz Meksika dolaze kriminalci. Takve pitam što onda misle o svom čistaču bazena Pedru. Kažu, Pedro je OK, ali ovi koji sada dolaze, to su narkosi. Pogrešno jer ni Trump, ni njegovi glasači ne shvaćaju da su pravi Amerikanci baš oni koji su posljednji stigli u tu zemlju. Oni najviše vjeruju u američki san. Tako je i moj otac, Australac, bio pravi Amerikanac, baš kao i moj sin, rođen u Španjolskoj. Ja sam manje Amerikanac od njih dvojice”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 01:18