Kad kaže da je ovo njegov najbolji album još od ‘Dark Side Of The Moon‘, Gilmour nije daleko od istine

Svi koji iščekuju reunion Pink Floyda prije će dočekati sudnji dan, a dotle se morati zadovoljiti solističkim koncertima Rogera Watersa, Davida Gilmoura (nama najbliži u Rimu, 27. rujna) i Nicka Masona. Waters i Gilmour s vremena na vrijeme objave i solo album, no dok je posljednji Watersov “Dark Side of The Moon Redux” (2023) bio revizija glasovitog albuma Pink Floyda u mračnijem i šparnijem izdanju, ne bi li istaknuo njegovu bit, Gilmourov “Luck And Strange”, prvi nakon razočaravajućeg “Rattle That Lock” (2015), donosi srećom bitno bolji set novih skladbi. Čak ni ja nisam imun na tople, široke i cizelirane tonove Gilmourove električne gitare, a ovaj put u produkciji Charlieja Andrewa (Madness, James, Alt-J, Bloc Party, Wolf Alice) inkorporirani su u dojmljivije skladbe s finim balansom između “pinkfloydovskog” rocka iz sredine 70-ih, nježne psihodelije i emotivnog folka.

Taman kad sam pomislio i na paralelu između solističkih radova Marka Knopflera i albuma Dire Straitsa naletih na podatak da je “Luck And Strange”, uz snimanje u Gilmourovom studiju Medina, snimljen i u Knopflerovom studiju British Grove. Nije daleko od istine ni da je, kako sam Gilmour kaže, “njegov novi album najbolji još od ‘Dark Side Of The Moon‘” (1973). Osobno bih potpisao da je najbolji od “Wish You Were Here” (1975). Stihove o starenju i smrti napisala je Gilmourova supruga Polly Samson, klavijature u naslovnoj skladbi ostavština su pokojnog Richarda Wrighta, a u suradnike su se uvrstili Brianov brat Roger Eno, bubnjar Steve Gadd, basist Guy Pratt koji je u Zagrebu nastupio s Nickom Masonom i drugi. Dvije najdojmljivije pjesme, “Between Two Points” i “Yes, I Have Ghosts” koja nazivom u sjećanje priziva pokojnog pionira američke psihodelije Rokyja Ericksona (The 13th Floor Elevators), otpjevala je najmlađa Davidova kćer Romany Gilmour, potonju u duetu s ocem. Šteta što joj nije prepustio više pjevačkih rola jer na “Luck And Strange” u čijoj se tmini, pojačanoj hororističnim crno-bijelim ovitkom Antona Corbijna, naziru tračci svjetlosti najslabija karika je nedojmljiv Gilmourov vokal.

Za kraj, nije bilo prostora da u današnju rubriku “engleskih čudaka” uvrstim i recenziju proljetos objavljenog “northern soul” albuma “Cut To Black” Barryja Adamsona koji je bitno drugačije glazbene role nekoć igrao u grupama Buzzcocks, Magazine, Visage i The Bad Seeds (Nicka Cavea) pa poslušajte i taj zaista dobar album.