Kad Miki kaže da se ne boji zagrebačkih kumova i američkih psihopata

U tjednu u kojem je Amerika birala novog predsjednika, zagrebački (anti)hipsterski šansonijer Miki Solus objavio je album "Hamburgeri, kvizovi i craft pive" na kojem se našla i pjesma "Melanija".

Trump će se na ovaj ili onaj način iseliti iz Bijele kuće pa spomenuta pjesma donekle gubi na aktualnosti, no zbog toga stihovi "Ti si slovenska ruža, a on je manijak/Daj nađi muža koji nije psihopat/Ili ružan, ti si nježan cvijet/Melanija, spasi svijet" nisu ništa manje zabavni. Deviza "što na umu, to na drumu" bila je i ostala najubojitije pjesničko oružje Mikija Solusa. Srećom to nije nekontrolirana i zamorna "struja svijesti" nego efektno opisivanje zeitgeista na potezu od zagrebačke periferije do američkog središta moći.

Malo egzorcizma

S obzirom na trogodišnju stanku, nije zgorega podsjetiti da je s albumom "Muzika o nogometu, jazzu i palačinkama" 2015. godine Miki zatvorio trilogiju začetu s "Muzikom sumnjive kvalitete" (2011) i nastavljenu s "Muzikom za djecu i penzionere" (2015).

Na tim se izdanjima tada mlađahan i razbarušen zagrebački kantautor za klavirom dokazao da je više od hipstera koji duhovito barata popkulturalnim referencama. Posrijedi je bio intrigantan univerzitetski um koji se nije libio u istu strofu ugurati filozofske misli, otfikariti Štulića, Balaševića i Dugme te prebrikati Acu Lukasa i Mišu Kovača, Kloppa i Ibrahimovića, Elvisa i Marleya. Čak i kad se ponavljao klavirskim dionicama, njegovi stihovi bili su toliko duhoviti da se slušatelj na njih mogao opetovano smijati i zapitati kako je sve to uspio strpati u smislene pjesme.

Ukratko, na njegove fore mogli su se odvaljivati i klinci u vrtiću i tete koje ih čuvaju, školarci i njihovi profesori, studenti i oni koji već mrze što ujutro moraju ustajati na posao, pa i starci u penzionerskim domovima i njihove njegovateljice. Nažalost, Solus nije ni izbliza dosegnuo popularnost Balaševića ili Štulića nego dospio tek nešto iznad (ne) komercijalnog ranga Mancea. Vjerojatno ni album "Hamburgeri, kvizovi i craft pive" neće mnogo toga promijeniti, ali ono što kritiku ionako više zanima je nečija autorska i izvođačka kvaliteta, a po tom pitanju Miki Solus stoji bitno bolje.

Zagrebačke toponime rabi onako kako su to činili Štulić, Stublić, Rundek ili Ripper što mu daje na živopisnosti, a moglo bi ga se nazvati i Zvonkom Špišićem za milenijalce. Tako već u prvoj pjesmi "Dečko s periferije" plete ljubavnu priču o curi iz centra koja pije "gin tonic i craft pive", a grozi se "međimurske šljive" i momka s ruba grada "bez placa, bankomata i doktora" koji tu djevu iz "gradske prerije" vabi da dođe do njegove "periferije" kako bi dok traju "ferije" na njegovom rubu grada "gledali serije".

Iz te skice sociolozi bi mogli izvesti zaključak da danas mladi ne ide na more jer nemaju love nego im ostaje tek da ferije provedu uz serije. Ako će "od života na rubu" Miki Solus "postati bluzer" čini se da ćemo u takvom našem kapitalizmu manje-više svi ostati luzeri.

Treća po redu pjesma "Fontane" kroki je Zagreba nakon dvadeset godina vladavine onog drugog Mikija, koliko zabavan, toliko i otužan jer sve se svelo na "advent, burger festivale i fontane", a jednako je Miki otrovan i kad u "Sodomi i Gomori" secira hrvatsku apartmansku groznicu u kojoj domaći trpe strane jer je ipak u pitanju zarada. "dobro bi došlo malo egzorcizma/Da istjera đavla iz našeg turizma" zaključuje "Sodomu i Gomoru" kao nastavak sad već sedamnaest godina stare "Zimmer Frei" Hladnog piva. Ako ovo nije ljetni hit, pod uvjetom da nam zbog korone ne strada i naredna sezona, onda ne znam što bi ljetni hit u Hrvatskoj trebao biti.

Kapitalistička priča

Podjednako su dojmljive "Zagrebački ekvinocij" u kojoj nudi siže tipične zagrebačke ljetne noći, "Alo alo kume" kao tipična hrvatska kapitalistička priča i naslovna "Hamburgeri, kvizovi i craft pive" u kojoj tragikomično sažima sliku svijeta u kojem svi "voze električne romobile" i "sve je teže dobiti gažu u klubu ako nisi popularan na YouTubeu".

Šteta što Solus nije glazbeno ambiciozniji, ali ipak su mu melodije i boogie-hop aranžmani dovoljno raznoliki da zadrže pažnju slušatelja. Ako ovo oko nas i jest "neka debilna hipnoza", ipak ju je lakše podnijeti uz stihoklepačke pošalice i način pjevanja s kojima je Miki Solus najsrodniji Jonathanu Richmanu.