Uoči premijere "Dražena" u Šibeniku, Mile Kekin imao je, kaže, nevjerojatnu tremu. Za film je napravio pjesmu "1 n 1" i u njemu ima manju ulogu (ali glumi velikog Mirka Novosela), što znači da ne bi on bio "glavni i odgovorni" da je "Dražen" kojim slučajem ispao promašaj i ne bi se na njega sasulo drvlje i kamenje. Ali, Mile kaže da se, bez obzira na to što to nije "njegov" projekt, lako prešalta u kolektivni modus.
- Bilo mi je vrlo bitno kako je sve skupa ispalo i nakon što sam pogledao film, mogu reći da sam jako zadovoljan. Mislim da je napravljen dobar posao koji, naravno, neće sve zadovoljiti jer nije stao cijeli život u nekih 90 minuta. Čuo sam da zamjerke idu u smjeru da su neke faze iz njegova života manje zastupljene, poput vremena koje je proveo u Šibenki, neke ključne utakmice ili njegovo vrijeme u reprezentaciji Jugoslavije. Ali mislim da film, pogotovo mladim ljudima, pruža jako dobar uvid u Draženov život i naglašava važnost upornosti - kaže.
Kada mu je ponuđena uloga, kaže da je u početku počeo skidati Novoselov govor i stil, no od toga je, u dogovoru s redateljem, odustao kako bi zadržao svoju autentičnost i napravio filmski lik.
- Mislim da je to bila dobra odluka. Reakcije na moju ulogu su, zasad, dobre - govori.
S košarkom, kaže, nema nikakve veze i ne bi imalo smisla da je za "Dražena" pokušao napraviti nekakvu navijačku pjesmu. Uostalom, Kekin ne sklada na taj način, nego traži nešto što će biti univerzalno, a takva mu se učinila tema nadmetanja među braćom.
- Ta potreba mlađeg brata da zadivi starijeg učinila mi se kao nešto što postoji u svima nama. Svi mi želimo zadiviti ljude do kojih nam je stalo, tako da sam krenuo iz te perspektive - kaže.
Bivši pjevač Hladnog piva, nakon što je bend stavljen na pauzu, lani je izdao samostalni album "Nježno džonom" te, okupivši prateći bend u kojem su gitarist i producent Mark Mrakovčić, Danko Krznarić (klavijature, gitara), Andrija Lazo (akustična gitara, harmonika), Viktor Slamnig (bas) i Mario Petrinjak (bubanj) krenuo na turneju koju je nazvao "Soundtrack za život". Turneja je krenula iz zagrebačkog Vintage Industrial Bara, a i završit će u Zagrebu, koncertom u Tvornici kulture 9. studenoga. S Hladnim pivom, čija je karijera trajala 35 godina, Kekin je u Zagrebu punio veliku dvoranu Doma sportova. Sada svira po klubovima, što mu je, u neku ruku, prirodno okruženje, a od izlaska albuma imali su već šezdesetak koncerata.
- Umjesto da kupim veći auto, ja sam za krizu srednjih godina otišao u manje klubove. Uživam, super mi je svirati s momcima. Ne mogu reći da sam krenuo od početka, jer nastavljam donekle tamo gdje sam stao, a puno je teže kada se kreće od nule. I Hladno pivo je sviralo po klubovima. Sjećam se da smo, nakon što smo napunili veliku dvoranu Doma sportova, idući dan svirali u nekom klubu u Sloveniji gdje nije bilo bine pa sam skakao po biljarskom stolu. Nije mi problem svirati u manjim prostorima, svi koji smo u ovom poslu znamo da velike koncerte imaš u urbanim centrima, kojih je doduše sve manje. Volim svirati u klubovima, pogotovo kada znam da su rasprodani i da će tamo doći ljudi koji znaju moje tekstove bolje od mene - kaže.
Uz pjesme sa solo albuma, Kekin s bendom svira i probrane hitove Hladnog piva koji su, s novim ljudima, dobili novu energiju. Uspio je, kaže, proširiti zvuk tako da istovremeno zadrži energiju na živim svirkama, a novi su muzičari donijeli i nove utjecaje. Zvuk bi se mogao opisati kao kombinacija punka, countryja i američkog folka, s kabaretskim utjecajima.
- Jako su mi važni međuljudski odnosi. Kada slažem bend, ne gledam samo kako tko svira, nego uzimam u obzir da ću s tim ljudima provesti neko dulje vrijeme u kombiju. To je bitna stvar, da se slažemo, i mislim da i publika to osjeti na koncertima, kada vidi ekipu koja ne samo da dobro svira nego i svi skupa uživaju u tome. Tako je bilo dok sam bio u Hladnom pivu, tako je i sada. Bitno je skupiti lijepo društvo s kojim ćeš se baviti najljepšim poslom na svijetu, putovati i svirati publici koja voli tvoje pjesme - kaže.
Hladno pivo počelo je kao klasičan punk bend i bilo je prilično neobično kada se pjesma "Buba švabe" početkom 90-ih počela stalno vrtjeti na televiziji i na radijskim postajama, postavši nacionalni, potom i regionalni hit. Na određeni način bend je sa svojim punk zvukom prodro u prostor koji je u to vrijeme bio rezerviran za ono što se nazivalo zabavna glazba.
- Prvi sam put osjetio da probijamo led kada smo bili u Kristalnoj dvorani u Opatiji, mislim da je to bilo 1994., i kada sam vidio da smo mi tamo jedini u kožnim jaknama, iz nekakvog punk miljea. Nakon ‘Buba švaba‘ znali smo imati svirke u diskotekama gdje su gazde mislile da mi sviramo nekakve vesele poskočice, a onda bismo mi krenuli s ostatkom materijala s ‘Džinovskog‘ koji je bio sve samo ne to. Imali smo osjećaj da uspijevamo doći do ljudi koji inače ne slušaju takvu vrstu muzike i uživali smo u tome - govori Kekin.
Sa svojim kvartovskim pričama i društvenim kritikama, Hladno pivo hvatalo je zeitgeist Gajnica, Zagreba i Hrvatske devedesetih i dvijetisućitih. Kekin je odrastao pod utjecajima jugoslavenskih i američkih kantautora, a punk je bio poveznica s članovima Hladnog piva i polazišna točka iz koje su se mogli izraziti unatoč nekadašnjim skladateljskim i izvođačkim ograničenjima.
- Mislim da sam se zapravo malo mijenjao otkada sam počeo raditi pjesme do danas. Uvijek sam gledao da pjesma meni zvuči dobro na akustičnoj gitari prije nego što je odnesem bendu. Bio sam pod utjecajem YU-rocka, Azre, Zabranjenog pušenja, Čorbe, Miladina Šobića, Kud Idijota, i svih tih autora koji su znali ispričati priču u tri minute, bez puno filozofiranja. Jako volim raditi s novim ljudima, da me izbace s mojih utabanih staza i da se odmaknem od tih progresija akorda za kojima inače posežem. Na počecima sam, naravno, bio pod utjecajem Joan Baez, Krisa Kristoffersona, Dylana, Springsteena, Toma Waitsa, svih tih velikih kantautora kojima sam se sa svojim skromnim talentom pokušavao približiti - govori.
U današnji repertoar ušle su mu pjesme Hladnog piva s kojima se može poistovjetiti i nakon nekoliko desetljeća.
- Pisao sam pjesme iz pozicije outsidera, jer sam tada i bio takav. Uvijek gledam da mi pjesme pristaju, kao što mi pristaje odjeća u ovom trenutku, kakvu nisam nosio prije. To ne znači da se odričem nekih pjesama, već samo da su neke bolje ostarjele, a neke slabije. Danas kada radim pjesme gledam na to da priznam sebi da više nisam onaj klinac s početaka koji pije bambus na klupi - kaže.
Kada su se pojavili na sceni s albumom "Džinovski", Hladno pivo imalo je imidž likova iz kvarta u potkošuljama, a za Gajnice je, zahvaljujući njima, čula cijela regija.
- Na prvom albumu bilo je jako puno likova iz kvarta, ljudi koje sam poznavao i koji su bili stvarni. Od nekakvih kvartovskih tema mi smo uspjeli napraviti univerzalne teme s kojima su se svi poistovjetili. Kada smo prvi put išli svirati u Srbiju, nismo znali što nas tamo očekuje, hoće li proći ta naša vrlo lokalna kvartovska gajnička zezancija. Međutim, bio je krcat klub i ljudi su usred Beograda pjevali ‘zakaj se tak oblačiš‘. Nismo znali da će nešto što je počelo kao kvartovski zagrebački uopće postati hrvatski fenomen, a na kraju se dogodilo da te naše kvartovske priče rezoniraju s ljudima koji žive stotinama kilometara daleko od Zagreba. Isto je bilo i sa serijom ‘Bitange i princeze‘. Mislio sam da će to zbog zagrebačkog dijalekta ostati lokalni fenomen, ali i tu se dogodila ista stvar kao i s ‘Džinovskim‘. Te su situacije očito bile dovoljno univerzalne da dođu i do Dalmacije i Sarajeva i Niša, gdje ljudi očito imaju slične likove u svojim životima. Na počecima nismo razmišljali o imidžu, kao što o tome ni danas ne razmišljam. Te naše potkošulje i kratke hlače nisu bile nešto promišljeno, nego je to bila odjeća u kojoj smo se tada najbolje osjećali - kaže.
Iako je već iza sebe imao respektabilnu glazbenu karijeru, Kekin je postao poznat najširoj javnosti s epizodnom ulogom u seriji "Bitange i princeze", zahvaljujući kojoj su ga sada počele prepoznavati i prodavačice u trgovinama, a neki bi se znali iznenaditi kada bi saznali da taj glumac ima i bend. Bilo je to neobično iskustvo za jednog pankera.
- Imao sam sreću što sam postupno postajao poznat, što je puno lakše nego kada se to dogodi preko noći. Vjerujem da je puno psihički teže, recimo, Baby Lasagni, nego što je bilo meni kome se to događalo postupno. Sad sam se već navikao da me ljudi znaju i to prihvaćam kao dio posla - kaže.
Njegova supruga Ivana Kekin kandidatkinja je za predsjednicu RH stranke Možemo!, a i Mile je bio na njihovoj listi na izborima. Politički angažman glazbenika i otvorena podrška nekoj političkoj opciji u Hrvatskoj nije toliko čest slučaj, jer se time riskira gubitak dijela tržišta.
- Mislim da je apsolutno tržišno inteligentno ne petljati se u politiku. Kada to napraviš, ti se automatski zamjeraš dijelu svojih fanova i slušatelja koji imaju drukčije političke stavove. Puno je komotnije i isplativije jer možeš, recimo, svirati na danima grada u gradovima gdje vlada druga politička opcija. Da se razumijemo, ja znam što je pametno. Nisam najinteligentniji, ali znam da je pametno ponavljati da su svi oni isti i držati se podalje, da ne kažem iznad dnevnopolitičkih tema. Ali kako je dnevna politika ono što određuje život ne samo meni nego i mojoj djeci, ja se upuštam u taj luksuz da imam stav i da ga dijelim s ostatkom pučanstva, bez obzira na to što će mi to donijeti ili oduzeti. Nisam se bavio punk rockom da bih kalkulirao, niti mi treba da punim ogromne dvorane. Ne želim se odricati svog stava samo da bih svima bio po volji - kaže Mile.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....