KAKO JE LAČNI FRANZ POSTAO GLADNI FRANJO Novi album na hrvatskom umjesto slovenskom u suvisloj reinkarnaciji Predinovog benda

Bio sam skeptičan kad mi je Zoran Predin svojedobno spomenuo kako planira Lačni Franz uskrsnuti s momcima koji su bili premladi da se dobro sjećaju posljednjih nastupa tog benda iz sredine 90-ih, a kamoli prvih s početka 80-ih. Preklimava mi je to bila teza za uspješnu reinkarnaciju slavnog slovenskog rock-benda koji je tek rubno pripadao novome valu.

Legitimno je i tako, dokle god je glavni autor i frontmen na čelu parade, ali malo me i uplašilo što osim Predina u današnjoj reinkarnaciji Lačnog Franza neće biti nikoga iz ranijih postava. Usto, “Svako dobro” u izdanju Croatia Recordsa otisnut je na hrvatskom umjesto na slovenskom jeziku, na kojem sam od tinejdžerskih dana navikao upijati lačnofranzovske mudrosti.

Nije mirisalo na dobro, ali prevario sam se jer već prva slušanja upućuju na tri zaključka. Prvi i očekivan, Predin je napisao set pjesama koje tematski i pjesnički bolje korespondiraju s onime što je pisao u okviru Lačnog Franza nego s njegovim solističkim albumima, premda se i na njima našlo prerada skladbi iz opusa matičnog mu benda. Drugi i neočekivan, mladoturci su se prilično vješto uselili u duh onoga što su radile ranije postave Lačnog Franza. Pred nama je ponovo bend koji se dotiče punka koliko i šansone, novog vala koliko i klasičnog i kantautorskog rocka, progresivnih koliko i tradicionalističkih nagnuća, filozofskih mudrosti i šankerskih priča, a i štos s nadopisanom verzijom “Praslovana” pod imenom “Zombi Praslaven” više je nego uspio.

Generacijski smo sjebali sve što se sjebati dalo, kako je ispravno pretpostavio u izvornoj verziji pjesme prije tri i pol desetljeća, ali činjenica je i da poštenima i marljivima nisu dali napredovati ni u onom, a pogotovo ne u ovom sistemu. Sumiranje mladenačkih očekivanja iz jednopartijskog socijalizma i pogleda u retrovizor sjedokosog rokera s razvalina demokratskog kapitalizma osnovna je potka albuma “Svako dobro”.

“Bolja jesen nas zlati, zar ne”, pjeva Predin. Da, ali samo ako ste ostali “na svojoj strani”, iskreni prema današnjem sebi i idealima iz dalekog jučer, a koliko je to blizu ili daleko od ruba siromaštva, zna svatko ponaosob.

I treće, ovaj put Predin bolje funkcionira na hrvatskom nego u obradama ex-YU rock i pop klasika uz klavir Matije Dedića ili na solističkim autorskim albumima kojima je pokušao sačuvati “novo staro tržište”. Stariji poklonici uživo će imati problem - prva provjera u Tvornici kulture, 21. listopada - naviknuti se da uz Predina ne stoje časne starine, nego klinci, ali nisu puki cover bend i imaju pravo nazivati se Lačni Franzom jer s Predinom suvislo nastavljaju tamo gdje je Gladni Franjo stao sredinom 90-ih. Donekle tek smeta što ova 2.0 reinkarnacija zvuči kao da smo opet negdje između 1981. i 1986. godine, no to i jesu bile najbolje godine, i Lačnog Franza i njihovih starih fanova.