Kreativan, genijalan, lud, uporan, ambiciozan, dovitljiv, zabavan, posvećen, strastven, inteligentan, zanesen, fokusiran.
Takvim me se ponovo dojmio kompozitor i pijanist Matej Meštrović u Laubi na zagrebačkom predstavljanju albuma “3 Rhapsodies For Piano And Orchestra”. Značajan je to događaj i za njega osobno i za Zagrebačku filharmoniju koja je pod ravnanjem dirigenta Mirana Vaupotića od 26. do 28. lipnja prošle godine u Lisinskom s Matejom snimila “Danube”, “Chinese” i “New England” rapsodije koje je na spomenutom albumu objavio američki diskografski nakladnik Navona iz sustava Parma Recordings.
Navona je 2017. godine već objavila jedan Matejov album, “4 Seasons For 3 Pianos”, njegovu pijanističku preradu glasovitog Vivaldijevog djela koju je izveo s Matijom Dedićem i Hakanom Alijem Tokerom. Na američkom Global Music Awardsu s tim je projektom osvojio dvije nagrade, s prethodnim “My Face Music Book” jednu na Solo.Piano.com, a s “Eat Suite” (realiziranu sa Sudar Percussionom) Independent Music Award za 2014. godinu.
Bajkoviti spot
No, “3 Rhapsodies For Piano And Orchestra” je veliki iskorak čak i za kompozitora i pijanista koji se ne srami težiti uspjesima i koji klasičnoj glazbi, ako treba, pristupa i u stilu filmskog spektakla. U Laubu je uz pomoć Motovun Film Festivala dovukao platno divovskih dimenzija, samo da pozvanima prikaže video-spot za “Birth Of A River”, prvi stavak “Danube Rhapsody” koji je dva mjeseca osobno stvarao digitalnom animacijom fotografija Dunava.
Bajkovito je jedina riječ koja mi pada na pamet a propos tog spota, tek jedno od sredstava promocije za novi Matejov album realiziran uz hvalevrijednu pomoć HDS/ZAMP-a koji je kroz program “Internacional” osigurao 150.000 kuna za njegovu realizaciju, a na čiji je iznos Parma Recordings morao osigurati još barem toliko novca.
Kako smo čuli od tajnika HDS-a Antuna Tomislava Šabana, Parma je uložila bitno više, a Mateja sredinom travnja 2018. uvela i u Carnegie Hall kao prvog hrvatskog glazbenika i kompozitora koji je u toj dvorani izveo vlastito autorsko djelo. Bila je to “Danube Rhapsody”, dok je “Chinese Rhapsody” praizvedbu uz Zagrebačku filharmoniju doživjela početkom veljače 2018. godine u zagrebačkom Lisinskom. Zajedno s “New England Rhaspody”, kako reče direktor Mirko Boch, Zagrebačka filharmonija trebala bi sve tri rapsodije izvesti s Matejem u okviru ovoljetnog Zagreb Classica na Trgu kralja Tomislava.
Kako reče Matej, koji “voli raditi win-win projekte”, album “3 Rhapsodies For Piano And Orchestra” (na koji je potrošio dvije godine i dvije tisuće stranica notnih zapisa) ujedno je i prvi album Zagrebačke filharmonije za jednog američkog diskografa. Parma Recordings i HDS/ZAMP prvi, kasnije i Hrvatska turistička zajednica i Ured za kulturu grada Zagreba su to prepoznali, ali kako reče Matej, ne i Ministarstvo kulture.
Snaga osobnosti
No, umjesto kuknjave oko uglavnom netransparentnog načina rada institucija ove jadne države, radije se posvetimo glazbi i Mateju za kojeg Bob Lord, izvršni producent Parma Recordingsa i albuma “3 Rhapsodies For Piano And Orchestra”, kaže: “S Matejom sam počeo raditi jer me impresionirala snaga njegove osobnosti i glazbene vizije za koju točno zna kako da je sprovede u djelo. Teško je danas naći takve ljude, a Matej je uz to i unikatan, originalan i drugačiji. Jako mi se dopalo i što je njegova glazba kombinacija visoke umjetnosti i popa te kao takva prijemčiva i slušljiva. Važno je da ljudi razumiju glazbu i mislim da je zbog te osobine Matej u poziciji da napravi nešto jako veliko diljem svijeta. Obožavam tog momka.”
Rekoh Lordu prije promocije, a to sam nakon prezentacije albuma ponovio i Mateju, da ga doživljavam poput velikog kompozitora romantične klasične glazbe 19. stoljeća koji na našu sreću živi u 21. stoljeću. “To je vrlo zanimljivo opažanje jer Matej se doista doima da je iz ovog, ali i nekog drugog vremena. No, rekao bih da nam je stigao baš u pravom trenutku jer danas u suvremenoj klasičnoj glazbi i diskografi i slušatelji trebaju ljude njegovog karaktera. Previše skladatelja pokušava u glazbi stvoriti nešto intelektualno prezahtjevno, a premalo onih koji stvaraju s toliko emocija i željom da publika njihovu glazbu osjeća srcem, no da ista ne trpi na kvaliteti”, zaključuje Bob.
Romantične vizije
Matej ponovo osvaja melodioznošću i emotivnošću, dječačkom zaigranošću i romantičarskom zanesenošću. Dirljivo nježni drugi stavak “Poco a poco” iz trostavačne “New England Rhapsody” skladao je još prije 30 godina da bi tek sada zaživio kao snimljeno djelo unutar rapsodije u kojoj je krenuo i tragom Dvořáka kad je otkrivao “Novi svijet”. Jednostavačna “Chinese Rhapsody”, pak, inspirirana je s četiri tradicionalne kineske melodije, da bi u njoj bešavno spojio istočnjačku i zapadnjačku glazbu što je zbog različite naravi tih “glazbenih sustava” vrlo zahtjevno. U “Danube Rhapsody” kroz četiri stavka zadivljujuće je “ozvučio” tijek te velike rijeke koja spaja tako raznolike gradove, regije i zemlje, a time i glazbene tradicije.
U njoj se Matej, zahvaljujući i tamburi (Svetlana Krajna), harmonici (Marjan Krajna), cimbalu (Alan Kanski) i fruli (Dani Bošnjak) poigrava narodnim glazbenim motivima na tragu Bartoka i odmjerava s Lisztovom zaigranošću, plesnošću Čajkovskog i ritmičnošću Rahmanjinova, neoklasicizmom Prokofjeva i romantičnim vizijama nalik Schumannovim i Smetaninim pa i silovitošću nalik onima iz Wagnerovih uvertira. Pojednostavljeno, Matej klasičnoj glazbi pristupa hrabro i promišljeno, neopterećeno i ozbiljno, strastveno i inteligentno, ambiciozno i s osjećajem za mjeru; tretira i klasiku i sebe kao što rock zvijezde tretiraju sebe i rock glazbu, odnosno sa željom da je “dobace” do što više ljudi. Zapravo, ovodobni rokeri bi u tom pogledu štošta mogli naučiti od Mateja, pravog rock stara klasične glazbe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....