Kako je Nicholas Peyton svoj trio pretvorio u kvartet istovremeno svirajući trubu i klavijature

Nastupom Amire Medunjanin u petak 23. srpnja završio je 6. Rovinj Jazz Festival koji se ove godine protegao kroz cijeli sedmi mjesec. Festival koji je od Rovinja posljednjih sezona napravio najjaču domaću ljetnu jazz destinaciju i ove je godine imao jaki program.

Festival je otvorio 8. srpnja jedan od najzanimljivijih svjetskih saksofonista srednje generacije, usto i velika zvijezda, Joshua Redman. Iako znan kao eksperimentator koji se ne libi dovoditi publiku do ruba izržljivosti, u Rovinju je pokazao da je širina njegovih interesa zaista zavidna.

Došao je s kvartetom svojih starih znanaca, a program koji je ponudio temeljio se na tradiciji jazza četrdesetih i pedesetih godina, uglavnom baladnog ugođaja. Redman spada u red onih glazbenih genijalaca koji o svom instrumentu znaju sve i mogu štogod hoće, ali nemaju potrebu to baš svaki puta pokazati. Štoviše, Redman je gotovo podplasirao vlastite moći nauštrb kompletnog ugođaja i zajedničkoga zvuka koji je želio ostvariti na sceni te večeri. Redale su se elegije, balade, blues se orio dvorištem bivše Tvornice duhana, a kvartet je s vremena na vrijeme, kad bi se Redman maknuo, postajao sjajan klavirski trio, s čudesnim pijanistom Kevinom Haysom koji je od sebe dao doista nemoguće.

Iako koncert nije obilovao proplamsajima energije kakva se pamtila s Redmanova koncerta u Zagrebu od prije devet godina, nije nedostajalo znatno mekše i nježnije, no sasvim istančane improvizacije. Redman je veliki glazbenik i to smo imali te večeri osjetiti na sasvim novi način.

Dan kasnije, 9. srpnja nastupila je Liz Wright, crna pjevačica znatnih vokalnih mogućnosti koja je također pobrala velike aplauze. Nije tu bilo baš mnogo jazza, više soula i popa, većinom obrada, ali i njezinih autorskih skladbi koje je publika odlično prihvatila, iako je šteta da nije bilo više slobodne svirke, jer je bend na početku, prilično dugim instrumentalnim uvodom, pokazao da je sastavljen od sjajnih glazbenika.

Nastup srpskog violinista zavidne međunarodne karijere, Stefana Milenkovića i slovenskog harmonikaša Marka Hatlaka s tango programom bio je vrlo ugodno iznenađenje. Bila je to vro strastvena večer u kojoj je predstavljena mala kratka povijest tanga, od klasika tridesetih i četrdesetih godina, do tango nuevo Piazzolle i njegova poštovaoca Richarda Galliana, nekoliko Hatlakovih skladbi ali i lijepo otpjevanih melongi u izvedbi Ane Bezjak.

I Milenkoviću i Hatlaku tango je tek neka vrsta mosta prema improvizaciji, dakle, samo u smjeru prema jazzu, no klavirist iz sastava, čudesni Matko Črnčec dobio je dovoljno prostora da pokaže svoju virtuoznost. Njegova skladba Improvisation stalno je na repertoaru ovog sastava, pa je dobio priliku i za veličanstveni solo koji je pokazao da ovaj vrlo mladi Slovenac koji živi u New Yorku (i to od glazbe!) zaista izvanredni talent.

Za ljubitelje jazza možda je najbolji koncert ovogodišnjeg festivala bio zajednički nastup rasne američke bijele pjevačice Jane Monheit i crnačkog trubača, pijaniste i skladatelja, ujedno i aktiviste za crnačka prava Nicholasa Peytona. Prvi dio koncerta Payton je sa svojim trijom svirao skladbe sa svog posljednjeg albuma i odmah pokazao kako taj trio lako postaje kvartet. On, naime istovremeno s lakoćom svira dva instrumenta, držeći trubu na usnama desnom rukom, a lijevom prebirući po klavijaturama! Ozbiljan, skriven ispod oboda svog šešira Peyton se pokazao kao vrhunski glazbenik i skladatelj izvanredne širine.

S dolaskom Jane Moonheit na scenu program je skrenuo u posvetu Elli Fitzgerald, pjesmama od koje je sastavljen i njezin zadnji album, The Songbook Sessions. Nije to bio ništa lakši dio programa, iako se radilo mahom o skladbama Georgea Gershwina i Irvina Berlina, jer je Peyton napravio vrlo radikalne aranžmane, i dalje ostavljajući puno prostora instrumentalima, ali i jasnim vokalizama i scat pjevanj Jane Monheit koja nije uopće nije imala potrebu igrati na najveće Elline hitove. Ova sjajna pjevačica pokazala je doista veliku posvećenost glazbi kojom se bavi.

Festival je jako lijepo zatvorila Amira Medunjanin, nastupom s opet novom postavom glazbenika, opet novim zvukom. Naime, na sceni su bile dvije gitare, Ante Gelo i Boško Jović, bas Zvonimir Šestak, ali i dva turska glazbenika, Esen Emin i Ufuk Kaan, s tradicionalnim žičanim instrumentima, kananom i udom. Amira amalgamira svoj sevdah primjesama jazza, ali i etna, u ovom slučaju bojama istančanih turskih instrumenata. Dok je Boško Jović nešto klasičniji gitarist, Gelo lako skrene u bilo kojem smjeru i vjerojatno je zato i imao puno više prostora za improvizaciju. Amira je bila sjajno pripremljena i raspoložena, između dvije turneje po povratku s Taiwana, a prije Amerike gdje će promovirati novi album koji uskoro izlazi.