Kako smo ratovali zbog Gunsa i Nirvane

Prije pada Berlinskog zida, prije neoliberalnog kapitalizma, seobe proizvodnje na Daleki istok i celebrity kulture, prije digitalne revolucije i mp3 fajlova, i rock i popularna glazba bili su najsnažnija identifikacija mladih ljudi. Početkom 90-ih, malo uoči rata, i ovdje se, baš kao i u New Yorku, Londonu ili Berlinu, ratovalo oko jednog tada važnog pitanja: “Jesi li za Gunse ili za Nirvanu?”.

Kad MTV prigrli

Iz odgovora si znao tko pripada kojem plemenu, a biti za Gunse ili za Nirvanu više nas je određivalo od tako bedastih kasnijih pitanja poput “vjeruješ li u Boga ili ne”, “jesi za SDP ili HDZ”, “voliš li narodnjake ili ne” (nezamislivo prije dvadeset godina), “slušaš li Thompsona ili ne” (još nezamislivije).

U vrijeme kad su se, dakle, pojavili Gunsi, sve je bilo drukčije. Prvo, Gunsi su bili prirodna reakcija rock’n’rolla na neizdrživu Jackomaniju i poplavu grozomornog dance-popa 80-ih. Bučni, žestoki, ogrezli u sex, drugs & rock’n’roll - Gunsi su bili inicijacija u svijet rocka za klince kasnih 80-ih, kao Led Zeppelin ili Stonesi za one prije njih. To nipošto nije značilo da su Gunsi bili kvalitetni, autorski jaki i revolucionarni poput Zeppelina ili Stonesa.

Tek nešto prljaviji od napirlitanih hair-metalaca i s nešto više osjećaja za punk kakav su prašili Sex Pistols, Gunsi su bili poput nabrijanih Aerosmitha za kasne osamdesete. To je bilo dovoljno da postanu jedan od najvećih rock bendova na svijetu.

I MTV je tada bio drukčiji - jaka i moćna glazbena televizija, otvorena i rock’n’rollu, bez nadnaravno glupih reality showova s pokojim pop htiom. Prigrlio je Gunse sa spotom za “Paradise City” i katapultirao ih je kao najnoviju atrakciju stadionskog rocka iako su Axl i Slash još bili daleko od takvog statusa. Vrlo brzo, zahvaljujući spotu “Sweet Child O’ Mine”, u kojem je dijabolični duo pokazao svoju nježniju stranu, a Axl zavodljivo zalelujao kukovima, Gunsi su zaista postali stadionska rock atrakcija, a Geffen Records gomilao rijetko viđeni profit na prodaji “Appetite For Destruction”.

Rok trajanja

Nažalost, nije trebalo dugo da se Gunsi iz opakog rock’n’roll benda pretvore u karikaturu rocka, šarenu lažu za malog Ivicu koji bez njihove “bombastičnosti” nije mogao pojmiti istinski rock’n’roll, metastazu rocka zbog koje su se na tronove ubrzo uspeli posve drukčiji i interesantniji bendovi iz undergrounda poput Nirvane i Pearl Jama. Gunsima su definitivno naštetili i odlasci gitarista i koautora Izzya Stradlina, a zatim i bubnjara Stevena Adlera. Izzyja nikada nisu uspješno zamijenili, dok je Adlera uglavnom solidno zamijenio Matt Sorum iz The Culta.

“Use Your Illusion I” i “Use Your Illusion II” - dva albuma objavljena na isti dan te lude 1991. godine u kojoj su svjetlo dana ugledala i remek-djela poput “Nevermind” Nirvane, “Black Album” Metallice, “Blood Sugar Sex Magik” Peppersa i “Ten” Pearl Jama - bili su labuđi pjev Gunsa nakon kojeg su se, unatoč fantastičnoj prodaji i par jakih pjesama na albumu, kola Axla i Slasha nezaustavljivo zakotrljala nizbrdo. “Spaghetti Incident” s naramkom obrada punk-rock klasika bio je i ostao tek simpatični incident i Gunsima je istekao rok trajanja. Teen spirit početkom 90-ih definitivno je uhvatila Nirvana, grunge i alter-rock pregazili su soft-metal i hard rock. Gunsi novi kurs nisu shvatili.

Od turbulencija ranih 90-ih, radikalne promjene rock scene, što god kasnije činili, ni Axl ni Slash nisu se nikada oporavili. Slash je radio nešto solo, pa se malo uzdigao s Velvet Revolverom, no sve je to bila samo sjena nekadašnje reputacije glavnog revolveraša Gunsa. Axl je, pak, mijenjao postave Gunsa poput tajica i bokserica, a “Chinese Democracy” nakon nevjerojatnog trinaestogodišnjeg “sazrijevanja”, zapravo nadosnimavanja s troškovima u rangu onih izgradnje Sikstinske kapele - ponizno se ispričavam što sam prije dvije godine pretpostavio drukčije - nije zanimao gotovo nikoga.

Incident u Irskoj

Stoga, Gunsi u Zagreb - bez Slasha, Izzyja i Duffa - dolaze u vrlo zaguljenom trenutku, ali i s dozom drame i neizvjesnosti nakon incidenta u Irskoj kad su ih fanovi gađali pivskim bocama zbog dvosatnog kašnjenja. Možda i neće biti nezanimljivo vidjeti uživo jesu li Gunsi danas the greatest rock’n’roll swindle ili bend koji Axl može izdići iz pepela. Iako ostavljaju dojam bande najamnika u službi jedinog prepoznatljivog člana, nešto Axlu ipak ide u prilog. Gunsi se danas bore za život na rock sceni, a to uvijek nosi draž napetosti i uzbuđenja tipa Hollywood ili propast.

Usto, njihovi najveći hitovi - možda i zbog nostalgije, ali ima nešto i u testu vremena koji za razliku od Gunsa mnogi hair-metalci nisu izdržali - danas ih je lakše provariti nego kad su počinjali, pa je rečenica Mickeyja Rourkea u “Hrvaču” koju citiram po sjećanju (“A, onda je došla Nirvana i zajebala zabavu”) besmrtna i donekle točna.

Rezervat za intelektualce

Rock’n’roll možda i mora sadržavati dozu glasne zabave uz Gunse, a ne biti tek rezervat za intelektualce ili paket za preživljavanje depresivnih, čemernih i neprilagođenih. Možda smo mi - protivnici Gunsa i njihova seks, droge i rock’n’roll klišeja - bili prekritični prema Axlu i Slashu kad su nas solažama i vriskom davili iz Hit Depoa jer su na koncu i dominacija Gunsa, a potom Nirvane i sukobi oko njih polarizirali popularnu glazbu, strastvenom i bitnom identifikacijom mladih baš kao i ratovi oko Beatlesa i Stonesa, punka i disca, Oasisa i Blura.