LAIBACH OBRADOM SLAVNOG MJUZIKLA PROTIV FAŠISTIČKIH IDEJA 'Moje pjesme, moji snovi' kakve dosad još niste čuli

Novi album Laibacha s obradama pjesama iz filma “The Sound of Music” (“Moje pjesme, moji snovi”), premijerno izvedenim 2015. godine u Sjevernoj Koreji, sugerira da i u Europi može doći do uspona totalitarističkih ideja, ali ne komunističkih nego, izglednije, fašističkih.

Nakon izdanja s obradama skladbi Beatlesa i Rolling Stonesa, Bachovih fuga pa albuma “NATO” s preradama pjesama (Pink Floyd, Status Quo, Europe, Temptations, D.A.F., itd.)koje na ovaj ili onaj i način imaju veze ratnom tematikom te albuma “Volk” s izvedbama nacionalnih himni, Laibach je na novom albumu obradio ciklus pjesama iz filma “The Sound Of Music” (“Moje pjesme, moji snovi”). Pitate li se zašto pjesme iz tog filma, onda se valja vratiti u 2015. godinu kad su Laibach nastupili u Sjevernoj Koreji. Taj, “službeni i radni posjet”, i to u statusu prvog zapadnjačkog (rock) benda koji je dobio dozvolu za nastup u Sjevernoj Koreji, ovjekovječen je i u provokativnom dokumentarcu “Liberation Day” (2016) norveškog filmaša Mortena Traavika čije su kulturnjačke veze s režimom u Sjevernoj Koreji, između ostalog, omogućile taj povijesni koncert. Vjerojatno nije odmoglo ni to što su Laibach u Sjevernu Koreju stigli iz Slovenije, jedne od sljednica socijalističke Jugoslavije u kojoj su malo nakon smrti Tita započeli djelovanje.

Uče engleski

Pjesme iz filma “The Sound Of Music” su izvodili jer taj film u Sjevernoj Koreji, kao američki mjuzikl s antifašističkom potkom, služi za učenje tamošnje djece engleskom jeziku. Iz Traavikova dokumentarca “Liberation Day” nije posve jasno koliko je publika na koncertu Laibacha shvatila o čemu se uopće radi; je li to provokacija ili od strane partije amenovan nastup. Može se debatirati i je li sjevernokorejski režim iskoristio Laibach ili je Laibach uspio izvesti još jednu u nizu efektnih provokacija. Ili je sve to satira, pogotovo kad čujete riječi iz pozdravnoga govora jednog od sjevernokorejskih aparatčika, na albumu “The Sound of Music” pridodane u kodi “Welcome Speech”:

“Ovaj bend se sprda i ismijava s onime što diljem svijeta naziva diktaturama, a glazba im je očajna.” Zahvaljujući i tom momentu, Traavikov film je iz naše vizure gledano nadrealan, a opet pruža rijetko dubok uvid u narav sjevernokorejskog režima i života, ali i Laibacha koji su se odlučili na takvu avanturu, slijedeći vlastitu misiju. Ta misija, pa i povijest Laibacha, svodi se i na ono što je svojedobno o tom sastavu izjavio Slavoj Žižek, a to je da subverzijom (uz naglašenost totalitarijanskoga u glazbi, pojavnosti i izvedbama) idu za time da “sistem uzimaju za ozbiljnije negoli to čini sam sistem”.

Primjerice, refren “Europe is falling apart”, otpjevan zagrobnim glasom Milana Frasa na prethodnom albumu “Spectre” (2014), danas zvuči posve realno jer demokracija, kapitalizam i Europa na velikim su kušnjama. Laibach su to znali prepoznati i uobličiti u album kojem nije nedostajalo jasnog stava i intelektualnog naboja premda se bend neko vrijeme doimao poput relikta SFRJ. Ipak, ako je u 80-ima osvajao prostor umjetničke i političke slobode u SFRJ, zbog čega Laibach po odcjepljenju Slovenije zamalo postaje zaslužnim državnim umjetničkim ansamblom, danas ga valja shvatiti prorokom mogućeg kolapsa Europe i propitivača uloge “države koja je još uvijek instrument u rukama vladajućeg razreda za svladavanje i kontrolu klasnog neprijatelja” i tvorevina poput EU-a i NATO-a.

Tugaljivo i mračno

Jučer u socijalizmu, danas u kapitalizmu, a na to se zgodno nadovezuje ciklus pjesama “The Sound Of Music”. Izvodeći u posljednjoj komunističkoj totalitarnoj državi pjesme iz filma čija je radnja smještena u od strane Hitlerove Njemačke netom anektiranu Austriju, Laibach poentira da smo na korak do totalitarizma, a ikonografija benda je samo sredstvo da se ta prijetnja dočara. Ako je film “Liberation Day”, ma koliko bizaran bio van okvira Sjeverne Koreje, ostavljao i okus sjete i tuge, slično se sada može konstatirati i za album “The Sound Of Music”, izvan spomenutog Taarvikovog dokumentarca, ali i mjuzikla “Moje pjesme, moji snovi” na koji se referira. Posrijedi je dirljiva posveta jednom krasnom filmu i optimističnom vremenu u kojem se ipak činilo da fašizam i nacizam više neće prijetiti Europi pa slušatelja prvo preplavljuje osjećaj nostalgije i nježnosti za tim i takvim vremenima.

Sjeća se tog filma iz djetinjstva pa mu u uhu i danas zvone naslovna “The Sound of Music”, “Climb Ev’re Mountain,” “Do-Re-Mi”, “Edelweiss” i “So Long, Farevell”. Sada te iste pjesme iz tog filma u elegantno elektroniziranim i lijepim, ali ipak nekako tugaljivim i sumračnim izvedbama Laibacha zvuče poput opomene i dočaravanja stvarne prijetnje od novog uspona fašizma i nacizma u Europi, a koje su praizvedbu imale u posljednjem komunističkom totalitarizmu na Dalekom istoku. Stoga su ovdje pridružene i skladbe s korijenima u korejskom poluotoku poput “Arirang”, “Maria/Korea” i “The Sound Of Gayageum”.

Drugo značenje

I ne, nije to samo laibachovski apsurd nego moguća realnost našeg (dijela) svijeta. Analogije radi, evo jedne crtice o koncertu Laibacha, održanog 9. svibnja 2014. godine u zagrebačkoj Tvornici kulture, dakle na Dan Europe i u znak sjećanja na pobjedu nad fašizmom. Da je Laibach na isti datum, ali 1984. godine, održao koncert u nedalekom Kulušiću, taj bi nastup u onom, jednopartijskom sistemu i socijalizmu bio smatran provokacijom pa i “kontrarevolucionarnim” skupom.

Trideset godina kasnije nastup Laibacha u Tvornici kulture nosio je posve drugačije značenje. Ove godine u Zagrebu se 9. svibnja kao dan pobjede nad fašizmom praktički i nije obilježio, a diljem Europe sve je više onih koji zazivaju totalitarističke lidere. Izgleda da “The Sound of Music”, odnosno Laibachove prerade pjesama iz mjuzikla “Moje pjesme, moji snovi”, premda praizvedene u Sjevernoj Koreji, tri godine poslije imaju smisla biti objavljene i u Europi.