Unepodnošljivo frenetičnom vremenu hektičnog svijeta druge dekade 21. stoljeća prava je blagodat čuti Leonarda Cohena kako u prvoj pjesmi “Slow” s novog albuma “Popular Problems” sporo cijedi sljedeće stihove: “Nije zato što sam star/Nije zato što sam mrtav/Oduvijek sam volio sporo/To je i moja mama govorila”. Postoje desetine Cohenovih stihova koji bi posužili kao savršen epitaf na njegovom nadgrobnom spomeniku ili u novinskom in memoriam tekstu, kad za to dođe vrijeme, no ako je njima poželio dodati još jedan, stari bard ponovo je uspio u svom naumu.
Recept za starenje
Vjerojatno je Cohen ponovo mislio na seks kao ospesiju koja ga ni u poznoj dobi njegova života ne napušta, no kad čovjek na miru posluša tu pjesmu mogao bi je shvatiti i kao posvetu u čast sporosti, želju da se prikoči i da se ne srlja kao što to mnogi čine u teško podnošljivoj brzini svakodnevice, posljednjih petnaestak godina akceleriranoj digitalnim gadgetima, internetom i ostalim čudesima.
Eto, “Popular Problems”, objavljen gotovo u dan u kojem će Cohen proslaviti 80. rođendan, tek je njegov trinaesti album u diskografskoj karijeri začetoj koncem 1967. godine. Tada je Leonard već navršio 33. godinu života i bio sumnjivo star debitant u vremenu u kojem je mantra bila “vjerovati nikome starijem od tri banke”. Ako to nije definicija sporosti u pop kulturi, onda ja ne znam što bi ona trebala biti. Od tada protagonisti rocka pa i cjelokupne popularne glazbe još uvijek uče kako decentno stariti u poslu koji su odabrali za životni poziv i možda je baš Cohen, koji je još na debi albumu zvučao poput mudrog starca, iznašao recept za dostojno starenje u popularnoj glazbi čijim je pravilima ionako uvijek izmicao.
Naravno, mnogo toga u vezi Cohenovog dostojnog starenja leži u poeziji kakvu već desetljećima ispisuje i glazbi kojom je uglazbljuje, a u čemu mu je i ovaj put pomogao Patrick Leonard, nekoć suradnik Madonne čiji je recept za starenje u popularnoj glazbi posve oprečan Cohenovom i ako mene pitate - nakaradan. No, njezina glazba je takva da se ona mora praviti debelo mlađom nego što jest i zbog toga umirati u teretanama, na džogingu i pod nožem estetskih kiruga.
U međuvremenu - potvrdile su to i turneje kojima se vratio nakon što mu je kći Lorca ukazala da mu je konto dobrano ispraznila prijateljica i menadžerica Kelley Lynch, a u sklopu kojih je priredio i veličanstvene koncerte u zagrebačkoj i pulskoj Areni - Cohenu je popularnost uglavnom samo rasla. Premda izgleda staro poput Biblije, samo šarmantnije s tim “škrlakom” koji skida pred publikom dok joj “ljubi ruke”. Njegovi albumi, objavljivani nakon povratka iz budističkog samostana ponad Los Angelesa u kojima je dobar dio 90-ih proveo tražeći mir, pa tako i recentni “Popular Problems” bili su dočekivani s velikom pažnjom. Kao da je sve više ljudi zanimalo što nam “stari mudrac” ima za reći o temama kojima se zapravo oduvijek bavio. Ljubav, seks, religija, politika, depresija i smrt okosnica su “općih problema” kojima se pozabavio na novom albumu, ali nisu li i svih nas? Bit će da nas zato i “cima” što nam to Cohen ima za reći.
Igre riječi
Crni humor i briljantne opservacije na zeitgeist i kulturu u kojima živimo nisu samo začini nego esencija njegove mudrosti zbog koje si može dozvoliti i takve “akrobacije” da u jedan stih pjesme “Almost Like The Blues” strpa torture, ubijanja i loše recenzije njegovih albuma, premda ih u 21. stoljeću treba svijećom tražiti, a koje su ga mučile koliko i svjetska zla proizašla iz ovih ili onih političkih, religijskih, ekonomskih i društvenih uvjerenja. Dok nije doživio poziv koji mu je kao grešniku donio spasenje.
Premda je to ona vrst spasenja u koje osobno ne vjerujem - jer nikako da mi se dogodi “poziv” kakav je začuo Cohen, a i teško ćete me uvjeriti da vjerska uvjerenja, zbog religijskog institucionaliziranja, nisu izvor mnogih zala o kojima pjeva - krasno je čuti barda kako se igra riječima i pojmovima, držeći slušatelja u napetosti iščekivanja njegove sljedeće mudrosti. Prelijepo je uzeti si vremena i na miru prolaziti kroz njegove stihove pa razmišljati o metafori “I see the ghost of culture with numbers on his wrist, salute some new conclusion which all of us have missed” u pjesmi “A Street” o 9/11 napadu na New York i njegovim posljedicama, čak i ako se stihovi skladbe “Did I Ever Love You” doimaju podigranim ili prejednostavnim za pjesnika njegovog kalibra.
Zauzvrat, jednostavnost glazbe, pretežito u duhu bluesa ili gospela ocrtanog s tek tihim orguljama, kratkim puhačkim dionicama, bas linijom, pokojim akordom gitare, štrajhom violine ili elektronskim ritmom pojačavaju dojam Cohenovog božanskog glasa kojima, uobičajeno, više govori nego pjeva stihove o prokletstvu, usudu i zlima unatoč kojima se na koncu dugog, mračnog tunela nazire barem tračak svjetla. Tako, nakon “Born I Chains” u kojima propitkuje čvrstinu svoje vjere, za kraj dobivamo blagu i za Cohenove standarde gotovo radosnu “You Got Me Singing”.
Dobrodušni cinik
Ne samo zbog suradnje s Patrickom Leonardom, nego i zbog niza sličnosti u pristupu glazbenim rješenjima o omiljenim temama u kasnu jesen života, uključivši žudnju, patnju i razrješenje, “Popular Problems” uvelike je srodan prethodnom albumu “Old Ideas”.
Možda nije podjednako uvjerljiv, ali posrijedi je strastven iskaz nazigled smirenog, no u duši ipak nemirnog i fascinantno vitalnog starog pjesnika ne može zatvoriti oči pred univerzalnim i osobnim problemima. Cohen i kad misli da je mizantrop ili se takvim predstavlja, zapravo voli ljude ma koliko među njima bilo pokvarenjaka i đubradi. Ponovo se može zaključiti kako je uloga starog mudraca ispod čijeg cinizma i ozlojeđenosti prosijava dobrodušnost i čovjekoljublje - uloga kojoj je težio još dok je bio mlad, ako je to ikada bio - sada savršeno pristaje biološki ostarjelom Cohenu, odnosno, kako bi to pjesnici rekli, njegovoj časnoj starini koja i kad progovara glasom Boga ne niječe svoje grijehe. “Opći problem” je što se oni koji su počinili mnogo teže grijehe i dalje uspješno predstavljaju poput jaganjaca, čak i kad pozivaju na klanje. Hm, možda je i to jedna od potki Cohenovog novog albuma.
Stotine nikad viđenih fotografija
U povodu Cohenovog 80. rođendana Omnibus Press izdao je knjigu “Everybody Knows” Harveyja Kubernika sa stotinama dosad neobjavljenih fotografija iz raznih razdoblja njegova života, započetog 1934. godine u Montrealu. Nakon studiranja na Columbia University u New Yorku Cohen je neko vrijeme proveo u izolaciji na grčkom otoku Hydra u Egejskom moru, a rock’n’roll revolucija 50-ih posve ga je mimoišla.
Pisao je pjesme, objavljivao i prozu, a pjevati počeo po uzoru na Dylana, možda i zato što je sve lošije živio od prodaje knjiga. Nastup na Newport Folk Festivalu 1967. na koji ga je nagovorila kantautorica Judy Collins vidio je i John Hammond Sr., “lovac na talente” diskografske kuće Columbia koji je 1961. pod svoje uzeo Dylana. Koncem 1967. Cohen objavljuje debi album “Songs Of Leonard Cohen”, a sa 33 godine bio je najstariji debitant na folk-rock sceni 60-ih što ga nije spriječilo da se još više upusti u eksperimentiranje drogama i beskonačno osvajanja žena.
Tijekom 90-ih uglavnom je boravio u budističkom samostanu iznad Los Angelesa, a na povratak koncertnim nastupima u prvom desetljeću 21. stoljeća nagnao ga je bankrot, prouzročen financijskim malverzacijama njegove menadžerice. Dugo je bolovao od depresije, a i njegove pjesme besmrtne su potvrde o neraskidivoj vezi ljubavi i boli. Koncem godine knjigu “On Tour With Leonard Cohen” objavit će i njegova dugogodišnja glazbena suradnica Sharon Robinson.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....