PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

LUCE - GLAS U KOJI SE LAKO ZALJUBITI Na razdjelnici između straha da ne izgubi ono što ima i žudnje za pravom srećom

 Koncertna promocija albuma 'Susret' održava se večeras u Tvornici kulture

Razdjelnica između straha da ne izgubi ljubavi koliko je još ima i žudnje za srećom osnovna je potka “Susreta”, ustrojenog nalik špici hrvatske zabavne glazbe 60-ih i 70-ih godina, ali i kvalitetnih i osjećajnih kantautorica današnjice.

Neke se stvari na domaćoj glazbenoj sceni ipak pomiču na bolje, a naročito kad su posrijedi kantautorice. Val započet “Vilama iz Začarane Močvare”, predvođenima Ninom Romić za kojom su krenule Sara Renar, Lovely Quinces, Irena Žilić, Ivana Picek, a neovisno od njih i bitno komercijalnija Mia Dimšić, nastavlja i Lucija Ćustić, poznatija pod scenskim imenom Luce.

Kronološki, simpatična i mlada Luce javnosti se predstavila 2015. godine EP-om “U bojama” pa dobila poziv Josipe Lisac da joj bude gošća na jednom od tradicionalnih koncerata u čast Karla Metikoša te bila nominirana za Best Music Act (MTV Adria), a iste, 2016. godine primila nagradu za kantautoricu godine radijske emisije Music Pub Zlatka Turkalja. Ipak, do debi albuma stiže tek ove jeseni pa će domet pjesama sa “Susreta” i njezini nadolazeći koncerti biti pravi test za Lucu kojim će se pokazati ima li domaća publika sklonosti ka kvalitetnom, introspektivnom i baladerskom popu kakav njeguje u intervjuima inače vedra i pozitivna Luce.

Sličan test još čeka mladu riječku pjevačicu Antonelu Doko koju su tu i tamo zbog boje glasa uspoređivali s pokojnom Amy Winehouse, premda je bliža ranim singlovima već u zaborav pale australske pjevačice Gabrielle Cilmi. Sada je na Luci da dokaže je li “hrvatska Adele”, kao što je Mia Dimšić dostigla pa i nadmašila uspjeh kakvog je u Americi postigla Kacey Musgraves.

Teška misija, no ako Luce u Hrvatskoj i ne postane popularna, koliko je to u Velikoj Britaniji i globalno Adele, bilo bi za nju lijepo, a za domaću glazbenu scenu blagotvorno, da je ne zaobiđe solidan uspjeh. Naime, posjeduje dubok, voluminozan i osjećajan glas, nalik onome Radojke Šverko, kojim dostatno dočarava potresenost kad doživi emocionalni brodolom zbog minule ljubavi ili šutnje ljubavnika koji ne znaju kako dalje. Ta razdjelnica između straha da ne izgubi ono što ima i žudnje za pravom srećom osnovna je potka “Susreta”.

U tom smislu moglo bi se reći da su njezine pjesme - u decentnoj produkciji istaknutih domaćih producenata Srđana Sekulovića Skansija i Marka Mrakovičića, uz značajan doprinos klavijatura Dominika Žagmestera, violine Mateja Miloševa i violončela Deana Melkija - ustrojene nalik onome kako se to u 60-ima i 70-ima radilo u kvalitativnoj špici hrvatske zabavne glazbe.

S druge strane, Lucina napomena da je na “Susretu”, jasno podijeljenom na dvije polovine koje ipak dišu zajedno, bliska Tracy Chapman, premda mi je na pamet prije pala Natalie Merchant, ne čini se promašenom. Kao pjevačica bliska je rafinmanu suvremenih britanskih classic-pop zvijezda ponesenih soulom i rhythm & bluesom 60-ih poput Adele te zapostavljenom sentimentu nekadašnjih diva hrvatske zabavne glazbe, a kao kantautorica Nini Romić te srodnim američkim i britanskim kolegicama etabliranima u ovoj i protekloj dekadi. Ostaje nadati se da i album “Susret”, zbog glasa u koji se lako zaljubiti i dobrog ukusa, može dosegnuti uspjeh i adiktivnost singla “Još i sad”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 01:14