Majstorov Requiem u solidnoj izvedbi, no bez dramatičnosti

Kako god bilo, Verdijev Requiem jedno je od omiljenih djela koje uvijek pri izvedbi uživo privlači mnoštvo slušatelja, pa je tako bilo i preksinoć u dvorani Lisinski.

Izvedba je na kraju ispraćena pljeskom u okviru srednje nagrade izvođačima, osim kada je o solistima riječ.

Upitni detalji

Za to je bilo sasvim dovoljno razloga u razabranoj, ali i na stanovit način tromoj izvedbi, unatoč odličnom izboru i uglavnom dobrim provedbama cjelokupnog ansambla pod vodstvom dirigentskog veterana Pavla Dešpalja.

Nekoliko detalja je već s početka bilo upitno, a i slučajnosti su se poklopile. Upitno je bilo zašto o 200. obljetnici skladateljeva rođenja baš Requiem, a nije obljetnica smrti, ali odgovor stiže na drugi način jer je ove godine i obljetnica praizvedbe tog velebnog djela točno 22. svibnja 1874. godine, što je bio i povod da se uobičajeni termin koncerata Majstorskog ciklusa pomakne jedan dan ranije i dogodi se točno 22. svibnja.

Slučajnost je, pak, već davno htjela da je Verdijeva Messa da Requiem izvedena na Wagnerov rođendan, rođendan drugog opernog velikana, a to je nova izvedba na neki način podvukla.

Istovremeno je Wagneru za rođendan u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu bio Lohengrin, s nedavne uspješne premijere te opere.

Ne znam koliko je tko od mladih do starijih preslušao živih izvedbi Verdijeva Requiema, ali malom anketom na nimalo reprezentativnom, ali ipak uvjerljivom uzorku, nije zapamćeno da se izvedba dijeli stankom koja se dogodila prije Ofertorija.

Ma koliko majstorova Misa za mrtve nije pravo crkveno djelo i redovito nije dio bogoslužja, ipak je, i kada niste papskiji od pape, riječ o misi, pa je sve dovedeno do apsurda prizvalo sliku - što bi se dogodilo da svećenik usred mise malo otpusti vjernike da prošetaju.

No, eto i to smo dočekali kao svojevrsni zagrebački kuriozitet koji je teško opravdati nekim koncepcijskim razlozima, već ponajprije pripisati umoru jednog (ili više?) izvođača.

Samo je pretpostavka da se to ponajviše može odnositi na veteranskog dirigenta Pavla Dešpalja o kojem slušateljsko iskustvo govori da naprosto ne može muzički pogriješiti, ali izgleda da može u dramaturškom razvoju ili bolje nerazvoju djela čija se izvedba tek povremeno oslonila na proplamsaje snage i velikog zamaha u stavku Dies irae, odnosno Dani gnjeva iz opsežne Druge sekvence, te na strpljivost i poman odnos prema vokalnim solistima.

Šteta za propuštenu plastičnost izvedbe koja je prečesto, slikovito rečeno, “stajala”, što se ne bi moglo pripisati uobičajenom poimanju žive izvedbe toga potresnog djela velike izražajne snage. A na rapolaganju je bio odličan izbor svih dijelova velikog izvodilačkog ansambla - vrlo dobar orkestar, moćan, dobro spremljen i ujednačen zbor s finim pianima i nikad “prostom” izvedbom u glasnim dinamikama.

Kvartet solista

Tu je bio i respektabilan kvartet vokalnih solista - Adela Golac Rilović koja s najvećom, prozirnom lakoćom prolazi kroz najteža piana u visokim lagama, izražajna i pripovjedna Martina Gojčeta Silić, svijetli i usrdni zapjev Tomislava Mužeka u vrlo zahtjevnoj tenorskoj dionici i stameni i nepogrešivi topli bas Luciana Batinića.

Nije stoga čudno da je kvartet zaslužio najveće poštovanje publike.