Miach ‘ne umire na mukama‘ kako to inače čine ‘cajke‘, a i ne trži patetiku iz turskih sapunica

Nedavno se kolega Damjan Raknić iz Jutarnjeg lista zapitao ”zašto Hrvatska nema svoju Prijovićku” pa konstatirao da je tome tako jer “nije Prijović pokorila Zagreb samo zato što su cajke zabranjeno voće, zato što su joj pjesme zarazne i zato što se u njezin nastup uložio nemali novac” nego i zato jer se “elegantno i bez previše problema ušetala u prostor koji već neko duže vrijeme zjapi prazan”. U “hrvatskoj glazbenoj industriji”, tvrdi Raknić, nema “mladih pop zvijezda s velikim "Z" koje svojom pojavom izazivaju delirij poput onoga u Areni tijekom Prijinih koncerata” i u tome je u pravu premda je Aleksandra više narodnjačka nego pop zvijezda. Danas nitko u Hrvatskoj, ma otkuda dolazio, ne može dobaciti do uspjeha usporedivog s Aleksandrinim ako ne trži turbo-folk kojeg je Rambo Amadeus definirao kao “gorenje naroda” i “pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa”, a za svojevrsnu genezu i razvoj toga poučna je i zajednička fotografija Prijović, Rozge i Brene iz Arene. Trap-folk samo je nastavak turbo-folka drugačijim sredstvima.

Stoga je upitno može li jedna mlada hrvatska pop pjevačica poput Miach postati zvijezda Aleksandrinog kalibra, ako ne koketira s narodnjacima nego se nudi “samo” kao suvremena dance/pop/electronic pjevačica koja koketira s R&B i trap sazvučjima. Volio bih da može jer “Insomnia” koncem 2023. godine “dolazi kao pravo osvježenje za hrvatsku pop scenu za koju su mlađe generacije sve više počele gubiti interes”, kako ispravno konstatira mlađi kolega Elvir Hodžić na portalu glazba.hr. I Damjan smatra da je “Mia Čičak Miach, 26-godišnja Zagrepčanka, mnogo napravila otkad je 2021. s javnosti počela dijeliti svoje uratke”, ali i da “ostaje za vidjeti može li hit "NLO", koji je otpjevala s Hiljsonom Mandelom, pravog imena Ivan Hilje, pretvoriti uspješnu karijeru”.

Album “Insomnia” daje do znanja da može, no ipak je pitanje koji je “plafon” do kojeg može dobaciti Miach u komparaciji s “plafonom” Aleksandre Prijović. Kako god, “Insomnia” je album na kojem Miach nudi nekoliko potencijalno velikih hitova u produkciji Lockrooma, Jana Jakovljeva i Edibe dok su gostovanja na albumu pripala Grši, Jymenik, Pekiju i Baksu. Nažalost, za sada Miach ne vidim na top-listi Billboard Croatia Songs koja je zbog uvrštenja “klikova” s YouTubea najreferentnija po pitanju nečije popularnosti u Hrvatskoj. Tome nas je poučio uspjeh Aleksandre Prijović u Areni, a koja već mjesecima hara spomenutom listom najestreamanijih pjesama u Hrvatskoj. U odnosu na većinu aktera s te liste Miach “ne umire na mukama” kako to inače čine “cajke”, rekli bi TBF, a i ne trži patetiku iz turskih sapunica. Miach, naravno, ne nudi ni tipičan gangsterski životni stil kakvog slave srpske trap-folk “mučkarčine”, kao ni glorifikaciju brzog bogaćenja i oligarhijskog luksuza kao najpoželjnijeg životnog stila na Balkanu, a i šire.

Ipak, Miach nudi suvremeni pop, a njezin nježan i blago autotjuniziran vokal, dobro pogođeni beatovi, efektne elektronske melodije i prilično ljepljive pjesme mogli bi zacimati onu mladu publiku koju ne tangira gro onoga što nudi hrvatska estrada. Primjerice, naslovna skladba albuma “Insomnia” zvuči (mi) poput ovodobne revizije nekog starog synth-pop hita dua Denis & Denis. “Led” s Gršom koji posljednjih mjeseci gotovo pa jedini “brani Hrvatsku” na listi Billboard Croatia Songs adiktivna je vožnja u ludi noćni provod s trap umetkom, a “Dance” zarazna electro-dance preljubnička avantura. “Skarabej” je pak zavodljiva electro-R&B balada, a “Rendezvous” sa zgodno nadodanom akustičnom gitarom i solom na električnoj gitari miriši na veliki hit jer ispod je ritam kao stvoren za tverkanje. Ukratko, Miach na “Insomniji” nudi ono što vole mladi, a što se od strane hrvatskih izvođača danas, izuzev trapa, rijetko nudi. Njezine me pjesme ostavljaju ravnodušnim, no ionako nisu namijenjene meni nego mojoj 18-godišnjoj nećakinji koja se tri sata prije početka prvog koncerta Aleksandre Prijović “parkirala” u prvom redu Arene. E sad, kako dobaciti Miach do Arene, pa da se i na njenom koncertu u prvi red “parkira” moja nećakinja, posao je kojeg treba obaviti ekipa iz yema. Naime, Miach možda može figurirati poput hrvatskog pandana Ariane Grande, ali ne nudi popizirani turbo-folk u stilu Aleksandre Prijović čija je “svekrva” Lepa Brena krenula u pohod na dvije ili više zagrebačkih Arena. Jednostavno, Miach nije “cajka”, a Aleksandra, kad se svi “celofani” skinu, ipak jest. Miach, dakle, valja zaželjeti sreću da postane hrvatskom pop zvijezdom s velikim “Z”, no je li takva misija moguća bez koketerije s turbo-folkom/trap-folkom kao najpopularnijim glazbenim hibridom Balkana kojem Hrvatska (nažalost) i danas kulturološki snažno pripada?