NIKŠA BAREZA

MOJA ČAROBNA FRULA 'Ne mogu sad stati, radit ću dok me zdravlje služi. Ova opera govori o važnim stvarima i to je moja odgovornost'

Nikša Bareza
 Neja Markicevic / CROPIX
Donedavno ravnatelj opere zagrebačkog HNK, ravnat će u četvrtak izvedbom slavne mozartove opere

Nikša Bareza na kraju prošle sezone prestao je biti ravnatelj Opere zagrebačkog HNK. Premda su mnogi od njega očekivali da se u poznim godinama konačno umirovi, jer su mu 82, njemu to nije ni na kraj pameti. U tjednu koji je pred nama dirigirat će izvedbom Mozartove “Čarobne frule” u HNK, a ove će sezone isto učiniti i u “Ukletom Holandezu”, koji je na repertoaru iste kuće. Potom odlazi u Trst, gdje će ravnati orkestrom na travanjskoj premijeri Puccinijeve “Madam Butterfly”, a već u svibnju će raditi na otvorenju Mozartova festivala saksonskog Mozartovog društva, čiju je nagradu dobio 2010. Aktivna godina, primjećujemo dok sjedamo u lijepo ukrašene stolice takozvanog Državnog salona HNK. Ispod nas, prigušeno, čujemo pozive na scenu, poneki akord ili zvuk nečijeg glasa. Probe se i dalje odvijaju, premda je ona “Čarobne frule” upravo završila. Tu se uvijek nešto radi...

- Obavijestio sam još u ožujku intendanticu da moj četverogodišnji mandat završava 1. rujna. Mislim da svoje preostale godine i energiju moram usmjeriti na umjetnički rad. Postavio sam temelje onoga kako bi repertoar opere trebao izgledati i kriterije umjetničkog rada s ansamblima. Djela kao što su primjerice: “Gurre-Lieder” Arnolda Schönberga, koje je prvi put izvedeno u Hrvatskoj ili, pak, originalna verzija opere “Sicilijanske večernje” Giuseppea Verdija, što se prvi put moglo čuti u Zagrebu. Tu je i kompletirani “Don Carlo”, rezultat 25-godišnjeg Verdijeva rada, kao i prva verzija “Ukletog Holandeza” Richarda Wagnera, koja je prvi put uprizorena u Zagrebu - kaže Bareza.

Mozartov svijet

Ponosan je, dodaje, što je uspio napraviti dva značajna djela iz naše baštine. To su “Ekvinocij” Ive Brkanovića i “Adel i Mara” Josipa Hatzea. Ne treba zaboraviti ni “vječne” opere: “Nikola Šubić-Zrinski” Ivana Zajca i “Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca.

- Tu brigu mora se nastaviti i intenzivirati. Publici se mora dati prilika da upozna svoju baštinu. Ima još puno prostora i za opere baroka, klasike, romantike, nacionalnih smjernica, moderne... - kaže Bareza i dodaje kako je tijekom svoje karijere uvijek nekako dolazio u središnju nacionalnu kazališnu kuću. Čak i kad je živio i radio u inozemstvu, uvijek joj se vraćao. Stara je to veza, kaže, i zato činjenica da i dalje u njoj radi njemu nije neobična.

- Htio sam da počnemo s “Frulom” jer ona pokazuje proces sazrijevanja, kompletiranja, usavršavanja. I sam se pronalazim u tom djelu: kao student, pa i kasnije mladi dirigent, jasno sam znao što mi nedostaje i što moram nadopuniti. Moj je proces sazrijevanja bio isti kao i u ovoj operi, zbog čega mi je ona posebno važna - otkriva Bareza. - Osim toga, Mozart je veoma kontrastan lik. S jedne strane to je skladatelj kojeg znamo, s muzikom koja nam je tako dobro poznata, ali tu je i njegov unutarnji svijet, koji nam nije toliko poznat. Ima u toj operi spontane nepredvidljivosti kompozitora, genijalne intuicije i odličnih ideja. Ova opera ima sve: Singspiel, Opera buffa, Opera seria, ritual, dramatski recitativ.... Ona je konglomerat svega što u teatru uopće postoji - kaže Bareza.

Ističe i nešto veoma važno. Papageno, lik iz te opere, čovjek je zemlje, onaj kojem je važno samo što će pojesti, popiti; prizemno stvorenje koje ne traži ništa više od života. Nije mu do obrazovanja, oplemenjivanja duha, niti razmišlja o tome da može više ili bolje. Njemu je dosta to osnovno što ima. Takvih ljudi svatko od nas mnogo poznaje, ističe Bareza, kojeg je dublje promišljanje opere dovelo do zanimljivih spoznaja.

- Muzika je vesela i radosna, ali i svečana i tužna - na primjer, arija Pamine, koja je jedno od remek djela čitave operne literature. No, potrebno je istraživati Mozartov svijet da bi je se dobro razumjelo. Prije 30 godina radio sam neka njegova djela i došao do kopije rukopisa njegovih partitura. Iznenadilo me ono što sam vidio, veliki majstor je puno pisao, pa brisao, pa precrtavao, dodavao... Vidio sam koliko je radio na svemu, kako je pazio na detalje i koliko je pozornosti posvetio traženju pravog glazbeno-dramaturškog izraza, kakav mu je trebao - ističe Bareza, ne skrivajući fasciniranost velikim majstorom.

Duet Papagena i Papagene jako je važan u ovoj operi, objašnjava, a uz to je dobro znati i da Papagena i Paminu ne veže ljubavnički odnos, nego prijateljski. Radi se o tome, podučava nas Bareza, da je Mozart htio ljubav podići u univerzalne sfere i pokazati nam je da je ona najviša emocija u našem životu. Baš zato Papageno, čovjek zemlje, i Pamina, žena iz viših sfera, dijele ljubav. Ona je prijateljska, naravno, ali je snažna i veoma bitna. Nisu u čovjekovom životu važni samo ljubavnički odnosi - bitna je ljubav u svim oblicima u kojima dolazi, jer nas ona diže od zemlje, od prizemnih potreba, i od nas više čini biće duha.

- Genijalna je to ideja. Ima u ovoj operi masonskih načela, jer je Mozart bio član masonske lože “Princip nade”. Upravo ta nada istaknuta je u “Fruli”. Nada, za koju je najvažnije da nas ne napusti - kaže Bareza i pojašnjava kako njega najviše oduševljava činjenica da u ovom djelu ništa nije crno i bijelo, već ljudi imaju i dobrog i lošeg u sebi. Zato se tako lako poistovjetiti s likovima u njoj. Od njega saznajemo još zanimljivosti - “Frula” se praktički sve do premijere vodila pod imenom “Egipatski misteriji”. To baca sasvim novo svjetlo na sve ono što o njoj znamo: spominjanje egipatskih bogova Izis i Ozirisa, misterije pročišćenja kroz vodu i vatru...

- Mozart je zapravo bio inficiran egipatskom romantikom, ali i misterijem i ritualima, što je zapravo i bio dio masonskog svijeta. Zanimljivo je da ova opera nigdje nije jasno ni vremenski ni prostorno određena. Očito je kako je moment univerzalnosti ipak prevladao. Ona je misterij sam za sebe, njegovo najkompleksnije djelo. I sam je to rekao. Mislim da se radom na tome i ulaskom u Mozartov unutarnji svijet čovjek obogati - dodaje Bareza.

Kod Mozarta ga impresionira i njegova razrada glazbenih motiva, kao i to što je koristio neke stvari koje se danas potpuno ignoriraju u njegovim operama. Među njima su veoma važni glazbeni dijelovi za koje je Mozart tražio da se pjevaju sotto voce, kada radnja stane i članovi ansambla iznose neke filozofske i humanističke ideje. Na neki način oni izlaze iz svoje uloge, pjevaju na način kao da nešto čitaju i daju savjete publici.

- U “Fruli” je to jasno vidljivo u scenama triju dama. Kad se one obraćaju publici, to kao da je oratorska prezentacija. Ono što čujemo su neka moralna načela: da drugima treba činiti dobro, da ih moramo poštovati jednako, da egzistencija mora biti dostojanstvena. To su neki savjeti za dobar život, recimo to tako. Ova opera govori o važnim stvarima - poručuje Bareza.

Slavni mentori

Strast s kojom je pristupio ovom djelu, kao i njegovom autoru, navodi me na pomisao kako je možda posebno vezan za njega. No, iznenađuje me kad kaže da nije - da je on pristaša one škole koja smatra da se za svaku operu treba vrhunski pripremiti. Sve istražiti, pročitati i saznati, kako bi je se moglo najbolje moguće razumjeti, a tek onda početi raditi s orkestrom. Njegovi profesori Hermann Scherchen i Milan Sachs učili su ga univerzalnosti i on ju je uvijek primjenjivao u svojem radu. Ostavili su mu kao testament da je dirigiranje poziv koji treba u potpunosti poznavati.

- Priprema svakog muzičkog djela koje dirigiram ogroman je posao. Meni su desetljeća rada otišla na učenje, a sve kako bi ljudima kojima sam na čelu mogao nešto reći o intencijama autora djela. Za baš svaku operu u karijeri proučavao sam sve o njoj - ako autori više nisu živi, onda iz literature. Sa živućima sam razgovarao - kaže i nabraja samo neke od kojih je tražio pomoć i pojašnjenja: Dmitrij Šostakovič, Benjamin Britten, Carl Orff, Olivier Messiaen...

- Sjećam se kada sam prvi put dirigirao Messiaenovo djelo “Et exspecto resurrectionem mortuorum”. Puno je udaraljki u tom djelu i sjećam se da sam posuđivao muzičare i instrumente kako bismo ga propisno izveli. Usred svega toga sam sjeo i napisao pismo skladatelju i molio ga da sa mnom podijeli svoja razmišljanja, kako bih ga bolje razumio. Da budem iskren, nisam uopće očekivao odgovor, ali eto, napisao sam i poslao. Možete zamisliti moje iznenađenje kad sam nazad dobio punih pet stranica rukom ispisanih misli, uputa i savjeta kako to djelo pripremiti. Bio sam oduševljen. To pismo još čuvam, a ono mi je pomoglo da napravim nešto jako dobro - otkriva Bareza.

Cilj tog pristupa je, pojašnjava, da čovjek stvori jasnu sliku o djelu. Kad kaže orkestru kako želi da nešto odsviraju na određeni način, ne čini to zato što on to želi, nego autor glazbe. Zbog toga mora dobro poznavati i život autora, njegova promišljanja, ali i znati što više podataka o nekom djelu.

- Znam da je neke iznenadilo što sam za prvi naslov sezone odabrao baš “Čarobnu frulu”. No, o njoj mnogo znam, razumijem kolika je njena važnost za društvo i mislim da umjetnik ima društvenu odgovornost svog djelovanja. Smatram da treba izvoditi djela koja su važna za poslušati. Kad ljudi to čuju, kad vide sudbine i probleme s kojima se drugi suočavaju, trebali bi se zamisliti. U njima bi se nešto trebalo probuditi, pa da počnu preispitivati gdje se nalaze u tom trenutku svoje egzistencije, što je najveća zadaća umjetnosti kao takve uopće.Trebaju nam na pozornicama djela koja govore o temama ljudske slobode, smisla egzistencije, dostojanstva; priče koje uzdižu od zemlje - ističe Bareza. Jasan je i principijelan: jedino umjetnost može spasiti čovjeka. Od čovjeka koji je izvodi, člana ansambla, pa sve do publike koja je gleda. Trebaju nam teme koje nas mijenjaju i zbog toga on uvijek s pažnjom bira djela kojima će se posvetiti.

Godine ponosa

S obzirom na to da je navršio 82., mnogi su od njega očekivali da će sada, nakon što je otišao s čela Opere, malo odmarati. I on sam je, priznaje, želio malo putovati i vidjeti one dijelove svijeta koje nije vidio. No, posao se ispriječio. S osmijehom kaže da je još Richard Strauss rekao da dirigenti dosegnu puninu tek u 70. godini života. Zbog toga je i on odlučio, dok ga zdravlje služi, njegova društvena odgovornost je da nastavi raditi. Osim toga, tu je i odgovornost prema sebi samome. Bilo mu je žao prekinuti neke veze koje ga vežu s inozemstvom. Kako bi mogao odbiti raditi na Mozart festivalu, s umjetnicima koji su posve predani njegovoj glazbi i s njima može posvećeno istraživati note tog velikog autora?

- U ovom poslu nema preskakanja vremena. Zrelost i godine rada donose razumijevanje onoga što radiš, a to donosi kvalitetu. Neke druge dimenzije su važne. Nije dostatno samo studiranje glazbe, nego je potrebno puno šire zahvatiti taj studij i poznavati filozofiju, literaturu, likovnu umjetnost... Sve to moraš imati u glavi da bi mogao stvoriti jasan stav o tome što treba raditi - ističe.

Na četiri godine koje je proveo na čelu Opere zagrebačkog HNK osvrće se s ponosom. Kaže da je učinio ono što se u danim okolnostima moglo. Jednu scenu dijele tri ansambla - balet, drama i opera, i zbog toga je često teško dobiti termin za vježbu. Opera ima premali broj predstava, tvrdi, što je štetno i za ansambl, ali i za publiku.

- Svim ansamblima potreban je kontinuitet. Tumač jedne glavne uloge ulaže ogroman trud u studij te uloge, no on uključuje još i kondiciju i određenu pjevačku dispoziciju. Ako on takvu ulogu otpjeva dva ili tri puta, pa zatim tek nakon nekoliko mjeseci, nemoguće je postići potrebnu kondiciju i kompletnu psihofizičku spremu bez ponovne dulje pripreme. Samo kontinuitet i “okršaji” s velikim i zahtjevnim djelima osiguravaju ansamblima stalni razvoj, a to se, na njoj svojstven način, odnosi i na publiku - smatra maestro Bareza.

Uh, ta Scala

- Mislim da je opera najkompletnije umjetničko djelo uopće. Uključuje tekst, glazbu, likovnu umjetnost, ples... Tu su svi elementi umjetničkih emanacija i razne su ideje plasirane kroz glazbeni medij. Opera svakako jest specifična, u njoj mnogo toga treba izbalansirati, no ja sam uvijek njome bio impresioniran i prepun poštovanja prema takvom jednom umjetničkom djelu - tvrdi Bareza, čiji je život iznimno zanimljiv. U rodnom je Splitu izbačen, a potom i vraćen u glazbenu školu za glasovir. Nije mu se dalo svirati po onome što je profesorica očekivala, nego je svirao izvatke iz opera. U tu se vrstu glazbe zaljubio preko oca, koji je bio pomorski kapetan, ali i kontrabasist u splitskoj filharmoniji. Ljubavi je svakako i kumovala teta Alma Peranić, solistica splitske opere. Sve ga je vuklo prema glazbi, ali i prema tome da se prihvati štapića, pa ne čudi da je u Zagrebu studirao dirigiranje na Muzičkoj akademiji. Sve ostalo je, kako bi se reklo, povijest.

Odlazi na usavršavanje u Salzburg, potom je bio šef Opere u Zagrebu, a nakon toga slijedi i početak njegove međunarodne karijere. Puno je toga, pa ćemo izdvojiti samo neke stvari. Počeo je kao dirigent Operom u Zürichu, a i Nürnberškom filharmonijom, orkestrom teatra Kirov u tadašnjem Lenjingradu, potom u Moskvi, Rigi, Minsku. Nastupao je i u Staatsoperi u Beču, a u Parizu je s ORF orkestrom izveo tri koncerta u Theater Champs-Elysées. Potom je postao ravnatelj Opere u Grazu, gdje je istovremeno bio i njezin prvi dirigent te šef dirigent tamošnje filharmonije. Deset godina kasnije, početkom 90-ih godina, Bareza je počeo suradnju s Teatrom Milanska Scala.

- Uh, ta Scala. Kao dječak sam slušao prijenose iz te operne kuće, ali nisam maštao da ću jednom tamo raditi. Bilo je to izvan mog svijeta. Kako bih uopće mogao i poželjeti nešto tako ogromno? Ja, pa u Scali. Nikako, pa to je nedostižno i nema ni smisla sanjati o nečem takvom. A eto, dogodilo se da sam tamo debitirao s “Parsifalom”. Uvijek sam u životu, pa i karijeri, mislio da je odlično što mogu makar nešto raditi, ne očekujući previše - kaže skromno i nabraja stvari koje nije mogao ni sanjati da će se dogoditi: dirigiranje Wagnerove tetralogije “Prsten Nibelunga” ili upoznavanje velikana poput Herberta von Karajana i Jevgenija Mravinskog.

- Karajan je meni u doba studija, kao i mojim kolegama, bio van ovoga svijeta. Upoznao sam ga na jednoj kavi, a kasnije mi je bio profesor. Puno toga ga je zanimalo i volio je držati monologe. Kasnije mi je dpustio da dolazim na njegove probe, pa sam mogao učiti od njega. Isto mi je dopustio i Mravinski, od kojeg sam vidio kako radi s djelima, primjerice, Čajkovskog i Šostakoviča - pojašnjava Bareza.

Sve što je učinio, nastupi u brojnim kazalištima diljem svijeta, razni festivali i rad s orkestrima, rezultat je permanentnog rada, entuzijazma i znatiželje koju je uvijek osjećao kada je trebalo upoznati nešto novo i vrijedno.

- I u visokim godinama nastavljam svoj put usavršavanja, o kojem govori “Čarobna frula”, ali koji za nas traje do kraja života - zaključuje Bareza.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 08:59