Motovun, Osor, Svetvinčenat i Kastav nova su središta kulture

Nezamislivo je u svijetu ozbiljnih glazbenih festivala da festivalski direktor za vrijeme koncerta bude u restoranu, kao što je bio Ivan Repušić, glazbeni ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara, dok je na Boškovićevoj poljani Zagrebačka filharmonija svirala Chopina i Mahlera.

Repušić to nije učinio iz obijesti, bahatosti ili nepoštovanja prema umjetnicima koje je sam pozvao u Dubrovnik. Naprotiv! Osobno je želio i umjetnicima i publici osigurati ambijent u kojem se sanjarski Larghetto iz Chopinova Drugog klavirskog koncerta, ili astralni Adagietto iz Mahlerove Pete simfonije neće miješati sa zveckanjem čaša i struganjem noževa i vilica na ugostiteljskim stolovima koji su zauzeli trećinu trga pred jezuitskom crkvom, tik ispod improviziranih tribina. I u tome je uspio.

Izgubljena bitka

Skupa s gazdom konobe Repušić je molio razumijevanje od gladnih gostiju i, kako mi je kasnije rekao, ljudi su doista pobožno i krajnje oprezno rezali odreske na svojim tanjurima. Uostalom, nigdje drugdje na svijetu ne bi im uz večeru na uho svirala filharmonija. I sam intendant Igara Ivica Prlender priznao mi je kako festivalsku bitku za Grad već godinama smatra izgubljenom. Igre tamo više nisu ni svrha, ni razlog, već samo privjesak, a mnogima i smetnja.

I zato, nažalost, bez obzira što Repušić već drugu godinu vrlo ozbiljno sastavlja iznimno atraktivan glazbeni program i što Rachlin uporno i tvrdoglavo okuplja glazbeničku svjetsku elitu, Dubrovnik je ljeti sve samo ne festivalski grad. Moji sugovornici to više i ne izgovaraju kao pritužbu ili prijekor, već kao puku činjenicu. Neminovnost novog doba.

Ništa bolje nije ni u Splitu ili Zadru, a i u Rijeci se namuče pri svakom pokušaju ambijentalnog opernog teatra strepeći kada će im Cavalleriu rusticanu proparati zvuk neke motorčine. U Puli su, pak, same gradske strukture zdušno pripomogle nestanku Histria festivala, pa im sada na dan zaštitnika grada sv. Tome u Areni pjeva Dražen Zečić. A nekada su imali Pavarottija.

Stolac Daniela Marušića

Ipak, kulturna regresija nije zajednički nazivnik čitave hrvatske obale u ljetnim mjesecima. Ima gradova i lokalnih zajednica koji svoje festivale vole, podržavaju i za njih, ali u dobroj mjeri i od njih žive. Filmski festival u Motovunu savršen je primjer takve simbioze u kojoj je samo ime grada postalo sinonim za festival. Kada vas bilo gdje u Hrvatskoj početkom ljeta netko pita “ideš li u Motovun?” zna se na što i na koje dane misli. Ima još nekoliko takvih primjera koji zaslužuju veći publicitet nego što ga dobivaju.

Na prvom mjestu su Osorske glazbene večeri, jedan od rijetkih festivala koji je u upravo u ovim kriznim i osobito u kulturi oskudnim vremenima zabilježio u svakom, pa i financijskom pogledu, uzlet i rast. Pokrenuo ga je i manje-više sam samcat velikom upornošću i predanošću više od tri desetljeća gurao Daniel Marušić. Nakon njegove smrti prije dvije godine našli su se ljudi koji su uprli sve snage da ta arka hrvatske i svjetske glazbe na otoku Cresu ne potone, nego podigne i napne nova jedra. Na pokrajnom oltaru drevne osorske katedrale i ovog ljeta stoji stolica s koje je Marušić slušao i nadgledao sve koncerte. Danas je tu njegova slika s uvijek svježim cvijećem, a na festivalu sjajno surađuju njegov novi umjetnički ravnatelj Berislav Šipuš i kao izvršna direktorica i predstavnica lokalne vlasti Malog Lošinja Martina Turkalj. Osobitim zalaganjem Nine Obuljen u Ministarstvu kulture, uz podršku i Biškupića i njegovog nasljednika Mesića, Osorske glazbene večeri ove su godine po nacionalnom statusu izjednačene s Dubrovnikom i Splitom, što je značilo i više novca. Ministarstvo je dalo 150 tisuća, ali dvostruko više Grad Mali Lošinj i njegova Turistička zajednica. A dugogodišnjoj pratnji Hrvatskog radija, ove se godine prvi put na otvaranju festivala izravnim prijenosom pridružila i Hrvatska televizija, a Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a pod ravnanjem Tončija Bilića sa sjajnim hrvatskim solistima priredili su antologijski koncert.

Prepun Kaštel

Grupa Austrijanaca, s kojima sam razgovarao nakon koncerta, došli su na koncert iz auto-kampa u Cresu, gdje su našli festivalski letak. Ostali su doslovno zabezeknuti savršenom izvedbom monumentalne i rijetko izvođene Mozartove Mise u c-molu, a osobito sopranom svjetske klase Ivane Lazar. Pri tom su upoznali i glazbu Anđelka Klobučara, a broj djela hrvatskih autora praizvedenih u Osoru u proteklih 36 godina do kraja će se festivala, 28. kolovoza, približiti brojci od četiri stotine. Pri tom je čitav gradić, Marušićevim marom, ukrašen spomenicima hrvatskih skladatelja i replikama Meštrovićevih skulptura s glazbenim motivima.

U istarskom gradiću Svetvinčentu svi su, pak, svjesni kako im je tamošnji Festival plesa i neverbalnog kazališta ne samo proslavio ime, nego i podigao cijene nekretnina, baš kao što se nešto sjevernije dogodilo i malom Grožnjanu pretvorenom već odavno u umjetničku koloniju i mjesto okupljanja glazbene mladeži sa svih strana svijeta. Užitak je doći u Svetvinčenat i u prepunom Kaštelu i ostalim prostorima, uključujući i novouređeni Kulturni centar, čuditi se koreografskim i scenskim malim i velikim čudima što ih sa svih strana svijeta bira i dovodi Snježana Abramović Milković. “Shut Up, Play!” bio je baš prikladan naslov na ovogodišnjem otvorenju festivala na kojem su silno duhoviti mladi Japanci skupine The Original Tempo u svoju igru uvukli i publiku i čitav gradić.

Dodana vrijednost

To su festivali koji svojim gradovima daju novu, dodanu vrijednost i umjetnike ne ometaju, nego ih prigrljuju. Takav je i Kastav, biser-gradić iznad Rijeke i Kvarnera, jedinstven i po tome što mu je gradonačelnik, inače uspješan poduzetnik Ivica Lukanović, ujedno i direktor festivala Kastafsko kulturno leto. I zato, dok u okolnim mjestima cvatu kladionice i divlja gradnja, u uzorno uređenom Kastvu niču nove galerije, gostuju najraznovrsniji vrhunski glazbenici i glumci i čitav uzorno uređeni grad jednostavno je drugačiji - festivalski.