MRAČAN I PROVOKATIVAN Laibach je opet postao svjetski relevantan bend

Padom socijalizma, Berlinskog zida i Jugoslavije, barem je tako izgledalo ranih 90-ih, Laibach je izgubio dobar dio smisla djelovanja koje je bilo neodvojivo od ispitivanja granica koliko daleko se s provokacijama može ići u socijalizmu.

Zbog sukobljavanja radikalno lijevih i radikalno desnih političkih ideja i estetika Laibach su pokušavali zabranjivati te ih optuživali kao propagatore nacizma što je, naravno, bila ordinarna glupost, ali je bendu dalo težinu i okus opasnosti. Ni nakon pada socijalizma i ulaska postkomunističkih država u “EU raj” nitko nije mogao poreći njihovu pionirsku ulogu u industrijskom i avangardnom rocku, darkerskoj mitologiji, electro-popu i određenim strujanjima iz kojih je nastao dio techno scene.

Loše godine

Ipak, nakon pada socijalizma i Jugoslavije, odnosno uspostave Slovenije i njezinog ulaska u EU i NATO, Laibach ni izbliza nije bio više tako provokativan i “politički opasan”. Famozni “kraj povijesti”, koji se kasnije ipak pokazao netočnim, kao da je za neko vrijeme uništio potrebu za laibachovskom subverzivnošću. Godine 1992. su se preslabo poigravali temom rada i kapitala na albumu “Kapital”, “čačkanje mečke” zvane NATO na istoimenom albumu iz 1994. godine bilo je jalovo kao i pokušaj nerviranja “moralne većine” na albumu “Jesus Christ Superstar” 1996. godine. Naredni album “WAT” stigao je tek 2003. i bio samo konfuzan. Činilo se da Laibach više ne uspijevaju naći neprijatelja ili smisliti jak subverzivan čin.

Kip Maršala Tita

Dapače, Laibach se iz jednog od najprovokativnijih europskih bendova naizgled prometnuo u zaslužne državne umjetnike samostalne Slovenije. Prijetila im je opasnost da postanu nešto poput “kipa Maršala Tita na nekom slovenskom odlagalištu starog željeza”, kako to smatraju u Guardianu, odnosno poput Zbora Crvene armije nakon pada SSSR-a. Ukratko, relikt prošlih vremena.

“Volk” je kao uspješan umjetnički koncept, sazdan na intervencijama i preradama nacionalnih himni, pokazao naznake “geopolitičkog” i “socio-ekonomskog” buđenja Laibacha, a ubrzo su došli ekonomska kriza, štrajkovi, demonstracije, okršaji na ulicama, pokreti poput Occupy Wall Street, Arapskog proljeća, Snowden i Wikileaks. Politička, socijalna i ekonomska (ne)vremena ponovo su krenula na ruku Laibacha.

Spoj minimalističkog electro-popa, industrial ritmova, tvrdog techna, gotičkih post-punk refleksija i sintetiziranih puhača te kontrapunkta Frasovog i glasa Mine Špiler, čak i kad mu mjestimice nedostaje glazbene raznovrsnosti, podesan je glazbeni background mučne današnjice u kojoj očekujemo prevrat za koji ne znamo hoće li do njega uopće doći kao što to na “Spectreu” priželjkuje Laibach.

Možda Laibach današnji “sistem uzimaju za ozbiljnije negoli to čini sam sistem”, kako to objašnjava Žižek u jednoj izjavi o najpoznatijem slovenskom bendu, ali činjenica jest da sistem ne funkcionira, što Laibachu dolazi kao naručeno. Ako miris revolucije još nije dovoljno snažan, Laibach ga na “Spectreu” žele pojačati, odnosno potaknuti ljude na razmišljanje i akciju.

Žižekovo objašnjenje

Centralna skladba “Eurovision” oda je raspadu EU . Ta mračna pjesma, srodna najtežim radovima Depeche Modea, zvuči poput vapaja nezaposlenih za više ekonomske ravnopravnosti uz apokaliptičan refren “Europe is falling apart” koji Milan Fras uz jezoviti ritam recititra poslovično zagrobnim glasom. Demokracija, kapitalizam i Europa na velikim su kušnjama. Laibach su to znali prepoznati i uobličiti u efektan album kojem možda nedostaje konzistentnost, ali ne i gard i intelekt, čak i kad se demonski zajebavaju kao u “Eat Liver!”.

“Spectre” povremeno zvuči poput najave povratka totalitarizama. Baš kako Laibach poručuje u briljantnoj “Bossanovi”: “Želim torturu/oružje i korporacije/Bez kontrole, predsjednika i parlamenta”. Zauvrat, gotovo pastoralna “Koran” nudi “vjeru u bolji svijet, bratstvo, jednakost, slobodu i sreću za sve”. Kako god ova kriza završila, Laibach je s mračnim i provokativnim albumom za kaotična i teška vremena postao iznova relevantan na globalnoj razini.