Teško da nekome bolje pristaje nadimak "zaboravljeni as" kao što to pristaje zagrebačkom kompozitoru i aranžeru Alfonsu Vučeru. Tepali su mu da je "hrvatski Burt Bacharach", legendarni američki skladatelj, no zbog nekih drugih postupaka u životu adekvatnija je bila usporedba s Philom Spectorom. Tako je pisao Zoran Tučkar prije dvanaest godina kad je pred publiku izašla zlatna kompilacija njegovih najboljih pjesama.
Za njegove su se pjesme otimali i pjevali ih ponajbolji pjevači generacije: Vice Vukov, Tereza Kesovija, Marko Novosel, Zdenka Vučković, Đorđe Marjanović, Predrag Gojković, Gabi Novak, Ivo Robić, Anica Zubović, Zafir Hadžimanov, Lola Novaković i mnogi drugi.
- Nitko od nas nije imao takvu genijalnost kao što ju je imao Vučer - govorio je jednako veliki skladatelj Alfi Kabiljo za tog velikog šansonijera koji je Zagrebu podario neslužbenu himnu grada, "Zagreb, Zagreb" ("Vraćam se, Zagrebe, tebi").
Bio je najnagrađivaniji autor najboljih festivala u bivšoj državi, a i danas, kako navode kroničari, drži taj rekord. Omiljen u društvu, genijalac u glazbi, u jednom je televizijskom "Nedjeljnom popodnevu", koje je u to doba uređivao Saša Zalepugin, a vodio Vojo Šiljak, pričao o sebi.
- Svaka pjesma koju sam napisao veže me za jedan period mog života, pa ću svoj život opisivati kao što sam to činio dosad, u obliku nota - govorio je Vučer o svojim skladbama koje su bile nezaobilazni repertoar najpoznatijih zvijezda bivše države.
- Na festivalima sam imao izvedene 63 kompozicije - otkrio je Vučer i dodao da su od toga 33 bile nagrađene, a od te brojke čak je njih 19 dobilo prvu nagradu. Imao je vlastitu glazbenu statistiku u malom prstu, a kad ju je iznio pred javnost, opisao je na koji način stvara.
- Na jedan svoj poseban način jer prije svega ja pročitam tekst. I onda ga u sebi nosim i nosim, kao da kuha u meni toliko dugo dok ne izađe u obliku nota. Ja ne komponiram uz klavir, komponiram po ulicama, u tramvajima, šetnjama... Imao sam poprilično velik broj suradnika, a najviše su možda sa mnom surađivali Drago Britvić, Justina Sappe i Vesna Lukatela.
U vrijeme kad je vodio taj razgovor, eterom je neumorno odzvanjala pjesma "Andrija" za koju je otkrio kako se opirao poslati je na festival.
- Ali prijatelji su me nagovarali da idem na Zagrebfest, koji su inače zvali mamut-festival. Druga skladba i inspiracija za ‘Mirjanu‘ bila je upravo Mirjana u mom vojničkom vremenu u Varaždinu.
Reći da je Vučer bio sjajan hitmejker je reći samo pola priče, recenzirao je Zoran Tučkar. Vučerove kompozicije redom su se razlikovale od uobičajene šablone "refren-strofa-refren-prijelaz-modulacija-refren", pa se može reći da je bio i jedan od najvećih domaćih pop-inovatora. Njegove su pjesme umjesto šablone imale besprijekorno postavljenu orkestraciju koja bi pojačavala (melo)dramatiku.
Pjesme "Andrija", "Mirjana", "Zagreb, Zagreb", "Oči" i "Ne odlazi" iz njegova repertoara bile su nezaobilazni dio glazbenog programa radijskih i televizijskih postaja.
Njegova biografija također je raznovrsna: rođen je u Sisku 1937., u Zagrebu je maturirao 1961., a potom stekao diplomu na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Klarinet i fagot učio je u Muzičkoj školi "Vatroslav Lisinski". Bio je član salonskih i plesnih ansambala, glazbeni urednik Radio Zagreba i od 1974. samostalni umjetnik.
Popis hitova koje je napisao je predug: "Oči" u izvedbi Gabi Novak, "Šumite, jablani" u izvedbi Ive Robića, "Mirjana" u izvedbi Milana Bačića, "Pismo" u izvedbi Borisa Babarovića i Crvenih koralja, "Andrija" u izvedbi Ljiljane Petrović, "Ti nisi došao" u izvedbi Lole Novaković... I opet valja ponoviti poput školske lektire ono što je najvrednije u njegovu skladateljskom radu, a to je legendarni evergreen "Zagreb, Zagreb", objavljen kao singl 1963. godine. Usudit ćemo se reći da je to najzagrebačkija pjesma svih vremena.
Godine 1961. postao je najmlađi pobjednik Opatijskog festivala pjesmom "Oči" koje su Gabi Novak i Tereza Kesovija izvele u dvije verzije. Otad mu je nezadrživo krenulo. A pjesmu je napisao u samo dvadesetak minuta. Muzičari su pričali da lako sklada. Ta je pjesma nastala na relaciji od kuće do Radio Zagreba, dok je "Zagreb, Zagreb" napisao vozeći se u vlaku.
- Na mene je nasrtalo više lovaca na autograme negoli na brojne popularne pjevače - bila je jedna od njegovih izjava.
No ulazimo u tešku, malo je reći tmurnu, stranu njegova karaktera. Njegov je život postao preko noći tema svih stupaca novinske crne kronike. Alfons Vučer, šezdesetih i sedamdesetih godina najpoznatiji i najomiljeniji hrvatski glazbenik, završio je u tamnovanju i boravku u psihijatrijskoj klinici u zagrebačkom Vrapču zbog ubojstva svoje bivše žene Anđele Vučer. Dotad neupitni glazbeni uzor postao je ubojica. Problema je očito imao prije, no nije na vrijeme potražio pomoć. A mogao je to učiniti.
Dotad osoba živih crnih očiju, šarmantan, svestran, zabavan i zafrkant, odjednom i bez posebnog razloga postaje osoba s trenucima teškog živčanog rastrojstva, težak i sebi i drugima, gubi kontrolu i postaje toliko agresivan i nasilan da je u stanju do besvijesti isprebijati ženu. Alfons Vučer sjekirom je oduzeo život svojoj supruzi 1987. godine. Proglašen je neuračunljivim te je upućen na liječenje u Vrapče.
Godine 1995., nekad veliki skladatelj, tad već svjesno zaboravljen, dao je intervju velikom Peri Zlataru u kojem je najavio povratak skladanju.
- Bog će znati kako se to dogodilo - rekao je za tjednik Globus Vučer te nastavio: "Ne znam što se u meni uzburkalo. To je i danas za mene nerješiva zagonetka, pa kako neće biti za one koji su me morali osuditi. Nisam imao ni olakotnih, ali ni otegotnih okolnosti. Dogodilo se... Život te s jedne strane velikodušno mazi, a s druge bezdušno opali".
Dodao je da je bio osuđen na osam godina. Godinu dana proveo je u istražnom zatvoru, pet na psihijatrijskom liječenju u Vrapču, a dvije su mu oproštene nakon amnestije.
- Ne znam što sve nisam doživio. Nastradao sam što sam ostao živ - odsutno je u to vrijeme govorio Vučer.
A doživio je sportske (bio je golman) i festivalske uspjehe, pune dvorane i stadione, putovanja, tri vjenčanja i tri rastave, oštre pijanke, liječenja od alkohola, prometne nesreće i suđenja.
- Za samo dvije sekunde moja se zvijezda srušila u ponor i sve se oko mene stubokom promijenilo. Ni pedeset običnih života ne bi stalo u moj jedan - ispričao je Alfons Vučer.
Biografija mu je nalikovala na kopiju onih iz romana Dostojevskog ili Dickensa, o uspješnom čovjeku kojeg su alkoholizam i nesretna sudbina bacili u ponor.
Izazvao je tragediju i 1967. godine kad je nakon nekog slavlja vozio prijatelje kući i u trenutku nepažnje automobilom sletio s ceste. Dvoje je ljudi tad poginulo, a on je bio na rubu života i smrti. Tri mjeseca mu je život visio o koncu. Iako su mu nekoliko puta liječnici utvrdili kliničku smrt, doživio je čudo i preživio. Tad je prvi put završio u zatvoru, i to na godinu i pol. I tad je napisao pjesmu "Bar nešto za laku noć i san" za Vicu Vukova kako bi on mogao nastupiti na Zagrebačkom festivalu. I ponovno je pobijedila njegova skladba.
Bio je obrazovan i lako ranjiv i nije se mogao snaći među pacijentima s dna života. Bez novca, napušten od prijatelja.
No u priči Pere Zlatara ipak je bio spreman vratiti se glazbi.
- Potući ću se sa svakim tko mi kaže da sam gotov kao skladatelj. Ali najviše bih se volio iskazati kao reproduktivac na glasoviru.
Tvrdio je kako je u međuvremenu napisao tridesetak novih tekstova, no nije znao kako ih plasirati jer za snimanje nije imao novca. Minuta studijskog snimanja u to je vrijeme stajala 300 njemačkih maraka, a to je njemu bio iznos o kojem je mogao samo sanjati.
Bio je institucija, ali te 1995. godine imao je samo jednog slušatelja - Nadu, s kojom je tad dijelio stan. Živjeli su u trideset i sedam kvadrata u zagrebačkim Dugavama. Ona je bila udovica i petnaest godina mlađa.
Alfons Vučer je 1997. godine počinio suicid.
