'THE NATIONAL'

Muzika za plakanje iza spuštenih roleta

Publika većih i značajnijih europskih metropola morat će čekati studeni da uživo vidi The National kako izvode pjesme s novog albuma, ali ne i Zagreb u kojem su odsvirali prve veće koncerte u karijeri, baš poput Nicka Cavea kasnih 80-ih u Ljubljani.

Zagreb je tako jedan od samo sedam europskih gradova u kojem će The National na ljeto promovirati šesti album “Trouble Will Find Me” koji ne donosi neki veći pomak u odnosu na hvaljeni “High Violet” iz 2010. godine, ali posjeduje dosad najosobnije pjesme čija će vas profinjena senzibilnost, unutarnja dramatičnost, zadivljujuća suptilnost i zgusnut zvuk ostaviti bez daha.

The National su i dosad bili majstori dovođenja sjete do unutarnjeg pročišćenja, zahvaljujući i skladbi “Sorrow” koju su nedavno stoički izvodili šest sati uzastopce u njujorškom muezju MoMA, a na novom albumu donekle su poslušali i savjet Michaela Stipea koji im je prije nekoliko godina rekao: “Zašto ne pišete pop pjesme? Čega se bojite? Nemate se razloga sramiti”.

“Trouble Will Find Me”, doduše, nije nalik nekadašnjem šestom albumu R.E.M.-a, izrazito popičnom “Green”, ali mogao bi postati - ne u toliko impresivnoj nakladi jer druga su vremena - ono što je početkom 90-ih za milijune slušatelja bio “Automatic For The People” R.E.M.-a.

Posrijedi je podjednako slojevit, sporogoreći album na kojem, sad ću skočiti sam sebi u usta, nema katarze, ali se nazire svjetlo na kraju tunela koje čovjeka tjera da se unatoč posrtajima i padovima ponovo osovi na noge i gura dalje. Potišteni, ali uznositi bariton Mata Berningera prate glacijalno mirne, ali tropski tople harmonije, svjetlucaju iskre gitara braće Dessner, rominja ritam bubnjeva i basa, a u bazični indie-rock ulaze pop melodije, country detalji, melankolični klavirski akordi, lahorasti puhači i poput krila leptira krhki štrajhovi gudača.

“Trouble Will Find Me” podsjeća na one albume zbog kojih su mnogi tinejdžeri sunčane ljetne dane radije provodili u samoći sobe sa spuštenim roletama, možda uz “Let It Be” ili “Nevermind” koje u skladbi “Don't Swallow The Cap” kao svoj razlog za plakanje spominje Matt Berninger. Ja bih naveo “Closer”, ali suština je ista. Ovo je muzika za plakanje.

No, kroz te rolete, tamnim tonovima Joy Divisiona unatoč, uvijek bi se probila neka zraka svjetla, zaigrala bi zrnca prašine u zraku i pomislio bih kako u kaosu života u kojem sam se uvijek teško snalazio mora postojati neka sreća, neka čvrsta točka mira i reda, neka obala do koje se isplati plivati.

Imam osjećaj kako je “Trouble Will Find Me” album o takvoj potrazi, samo ne više iz perspektive tinejdžera nego iz vizure muškarca srednjih godina koji se unatoč slomljenim vezama i strahu od bolesti i smrti ne predaje, čak i kad ga snađu nevolja, problemi, sumnje, dileme i tuga koja je ljude poput Berningera pronašla dok su još bili mladi. Pronašla da ih nikada ne bi napustila.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 05:16